Nadbiskup Nemet imenovan prvim kardinalom u povijesti Katoličke Crkve u Srbiji

Beograd (IKA)

06.10.2024. / 14:07

Beogradski nadbiskup i metropolit dr. sc. Ladislav Nemet imenovan je prvim kardinalom u povijesti Katoličke Crkve u Srbiji, objavljeno je u nedjelju 6. listopada na mrežnoj stranici Beogradske nadbiskupije.

Papa Franjo je nakon nedjeljnog Angelusa najavio da će 8. prosinca 2024., na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, u Vatikanu održati konzistorij za stvaranje novih kardinala među kojima je i beogradski nadbiskup i metropolit mons. dr. sc. Ladislav Nemet, SVD.

Pratite ovu vijest i veliki događaj na sajtu;

 https://kc.org.rs/

Župne obavesti

Rimokatolička župa Rođenja Svetog Ivana Krstitelja u Smederevu

Stevana Nemanje 7, 11300 Smederevo.

BEOGRADSKA NADBISKUPIJA

Raspored slavljenja Sv. Misa i obavesti

Župnik: Anton Pernat

mob: 069/37-27-421

parohijski dom: 026/410-49-07

PUSTINJA MODERNOG SVETA: 

POZIV NA OBRAĆENJE I ŽIVOT U KRISTU

Danas, više nego ikad, suočavamo se s novom vrstom pustinje – ne onom fizičkom, poput one gde je Ivan Krstitelj propovedao, već duhovnom pustinju modernog sveta. Svet tehnologije, društvenih mreža, interneta i beskonačnih ekrana često nam obećava povezivanje, zajedništvo i sreću, ali nas umesto toga ostavlja praznima, otuđenima i osamljenima.

Razmislimo na trenutak: koliko puta smo gledali ljude oko sebe, u kafanama, u prevozu, pa čak i za stolom s porodicom, kako svi zure u svoje telefone? Koliko je nas postalo zarobljeno u toj "virtualnoj stvarnosti", gde imamo stotine prijatelja na društvenim mrežama, ali nijednog pravog prijatelja kojem možemo otvoriti srce? Nikada u istoriji nije bilo više mogućnosti za komunikaciju, a ipak nikada nije bilo više samoće.

Japanci imaju izraz hikikomori za mlade ljude koji se potpuno povlače iz društva, zatvaraju se u svoje sobe i žive u virtuelnom svetu. Ali ova bolest nije samo japanska. Sve više ljudi u svetu – i mladih i starih – pada u depresiju, anksioznost, pa čak i duhovni suicid, jer im tehnologija, koja bi trebala da im služi, postaje gospodar.

Gde je Bog u svemu tome?

Braćo i sestre, pustinja modernog sveta nas uči istu lekciju kao pustinja u Evanđelju – potrebna nam je preobrazba srca. Mi ne možemo pobeći tehnologiji, ali možemo naučiti da je stavimo na pravo mesto. Mobilni telefoni, internet i društvene mreže nisu sami po sebi zlo, ali kada nam oduzimaju ono najvrednije – naše vreme, našu pažnju i našu ljubav prema drugima – tada postaju oruđa tame.

Ivan Krstitelj viče i danas: "Pripravite put Gospodinu!" A kako to da učinimo? Tako što ćemo se odvojiti od onoga što nas zarobljava i vratiti se pravim vrednostima – molitvi, zajedništvu, ljubavi prema bližnjemu. Sveti Bazilije Veliki je rekao: "Čovek koji živi samo za sebe već je umro za druge." U modernoj pustinji izolacije, naš poziv je da budemo mostovi. Da budemo ti koji će pružiti ruku bližnjemu, ne samo virtuelno, već stvarno – licem u lice.

Zlo modernog vremena: gubitak smisla života

Jedna od najvećih tragedija današnjeg sveta je što čovek gubi osećaj smisla. U nekim zemljama, eutanazija i potpomognuto samoubistvo više nisu samo izuzeci – postaju pravilo. Čak i mladi, sa svega 16 godina, mogu tražiti da im se život okonča. To je jasna slika koliko je svet udaljen od Boga. Kada čovek ne zna odakle je došao i kuda ide, on postaje rob svojih strahova, svojih slabosti, svojih greha.

Sveti Pavao nas podseća: "Za slobodu nas Krist oslobodi!" Smrt nije kraj – ona je prelaz. Prava smrt je duhovna smrt, kada čovek traži život u grehu, u prolaznim stvarima koje ne mogu ispuniti njegovo srce. Alkohol, blud, pornografija, pohlepa – sve su to iluzije koje nas vode dublje u pustinju bez izlaza.

Krist je odgovor

Ali danas imamo dobru vest: Krist je pobedio smrt! On je sišao u našu pustinju, ušao u našu tamu i doneo svetlost. On nas poziva da se obratimo, da ispunimo doline naših greha Njegovom milošću, da slegnemo brežuljke našeg ponosa Njegovom poniznošću. Krist želi da budemo Njegovi svedoci u svetu koji je gladan ljubavi i smisla.

Kao hrišćani, mi smo pozvani da budemo svetlost u tami modernog sveta. Ne samo rečima, već životom. Sveti Atanasije je rekao: "Ko vidi pravog hrišćanina, vidi Hrista." To znači da naš život mora svedočiti da je Krist zaista živ. Da se u nama vidi Njegova ljubav, Njegov mir, Njegova snaga.

Braćo, svet ne može promeniti tehnologija, ni politika, ni ideologije. Svet može promeniti samo Krist – preko nas. Dopustimo Mu da nas preobrazi, da budemo Njegovi glasnici u modernoj pustinji. Budimo oni koji će pripremiti put Gospodinu i doneti svetlo Njegove ljubavi u svet tame.

12 MISLI SVETACA O BOŽIĆU

1. Sveta Terezija iz Lisieuxa: "Bog koji je postao tako malen mogao je biti samo milosrđe i ljubav."

2. Sveti Pavao VI.: "Božić smatramo susretom, velikim susretom, povijesnim susretom, odlučujućim susretom Boga i čovječanstva. Tko ima vjeru, to uistinu zna; neka se raduje."

3. Sveti Alfons Liguori: "Ustanite, svi plemići i seljaci; Marija poziva sve, bogate i siromašne, pravedne i grešnike, da uđu u betlehemsku špilju, da se poklone i ljube noge njezinu novorođenom Sinu… Uđimo; nemojmo se bojati."

4. Sveti Augustin: "Probudi se, čovječanstvo! Zbog vas je Bog postao čovjek… Opet vam kažem: za vas je Bog postao čovjek."

5. Sveti Ivan Pavao II.: "Ako s takvom svečanošću slavimo Isusovo rođenje, to je da posvjedočimo da je svaki čovjek [je] netko jedinstven i neponovljiv… netko na koga se mislilo i biralo od vječnosti, netko i identificiran vlastitim imenom. Tako je bilo s prvim čovjekom, Adamom. Tako je bilo i s novim Adamom, rođenim od Djevice Marije u špilji u Betlehemu: 'Nadjenut ćeš mu ime Isus'."

6. Sveti Ivan Zlatousti: "Danas se rodi Onaj Koji Jeste; a Onaj Koji Jeste postaje ono što nije bio."

7. Časni sluga Božji Fulton Sheen: "Svijet je možda očekivao da će se Sin Božji roditi – ako se uopće trebao roditi – u gostionici. Štala bi bila posljednje mjesto na svijetu gdje bi Ga netko potražio. Božanstvo je uvijek tamo gdje se najmanje očekuje da će ga pronaći."

8. Sveti Petar Krizolog: "To što je Stvoritelj u svom stvorenju, a Bog u tijelu, donosi dostojanstvo čovjeku bez sramote onome koji ga je stvorio. Zašto si onda, čovječe, tako bezvrijedan u svojim očima, a opet tako dragocjen Bogu?"

9. Sveti Antun Padovanski: "O Oče, u svojoj Istini (to jest, u svome Sinu, poniženom, potrebitom i beskućniku) ponizio si me. Bio je ponižen u utrobi Djevice, siromah u jaslama ovaca i beskućnik na drvetu Križa. Ništa tako ne ponizuje oholog grešnika kao poniznost čovječnosti Isusa Krista."

10. Sveta Terezija iz Kolkate: "Moja molitva za vas je da Krist, kada vam dođe na Božić, nađe u vama topli dom, toplu ljubav poput one pune ljubavi, poput one jednostavnog pastira koji je bio prvi izabran da vidi Krista."

11. Sveti Lav Veliki: "Tuzi ne bi trebalo biti mjesta na rođendanu života. Strah od smrti je progutao; život nam donosi radost s obećanjem vječne sreće. Nitko nije isključen iz ove radosti; svi dijele isti razlog za radost. Naš Gospodin, pobjednik grijeha i smrti, ne nalazeći čovjeka oslobođenog grijeha, došao je da nas sve oslobodi."

12. Sveti Ivan apostol: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
2 Ona bijaše u početku u Boga.
3 Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
4 u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
5 i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze."

BOŽIĆ IZMEĐU USKLIČNIKA I UPITNIKA Nedjeljama nade, mira, radosti i ljubavi do Božića

Nalazimo se u najljepšem dijelu godine. Ne kaže se bez razloga da je vrijeme adventa i Božića stvarno najljepše vrijeme jer sve ono što nam Božić, odnosno dolazak na svijet našega Spasitelja pruža ne može se uspoređivati ni s čim. Taj blagi osjećaj iščekivanja, nadanja, širenja dobrote, ljubavi, sreće i topline neopisiv je i nemjerljiv. Kada smo za Prvu nedjelju došašća upalili prvu svijeću na našem svijećnjaku, spoznali smo da nam se bliži Božić. U nama od toga dana raste nada i vjera u dolazak malenoga Isusa. Ubrzo nakon toga došla je i Druga nedjelja došašća kada smo upalili drugu svijeću koja simbolizira mir. Tijekom iduće dvije nedjelje zapalili smo i preostale dvije svijeće, svijeću radosti i svijeću ljubavi. Svijeće nade, mira, radosti i ljubavi tvore savršeno zaokruženu cjelinu. Cjelinu koja kulminira rođenjem Božjega sina, našega spasitelja.

Ne kaže se bez razloga da je vrijeme adventa i Božića stvarno najljepše vrijeme jer sve ono što nam Božić, odnosno dolazak na svijet našega Spasitelja pruža ne može se uspoređivati ni s čim. Taj blagi osjećaj iščekivanja, nadanja, širenja dobrote, ljubavi, sreće i topline neopisiv je i nemjerljiv.

Kroz advent, odnosno vrijeme došašća i iščekivanja, ne čekamo samo Božić i sve ono što se uz njega vezuje. Treba se za to vrijeme čekanja na ispravan način pripremiti, kako bismo ga dostojno dočekali. Treba se moliti, ići na svete mise zornice i ispovijedati se. Moramo u svojim srcima napraviti mjesta za radost koja nam slijedi. Ne smijemo dopustiti da nam advent bude samo povod za odlazak u kupnju, na kuhano vino ili kobasice. Advent nije samo ono što nam oko vidi, raskoš i bezbroj lampica čije svjetlo obasjava naše trgove, ali i božićna drvca. Važno je i da naše srce vidi i osjeti da je došlo vrijeme adventa.

Božić znači mnogo više od samo toga dana, a često nam simbolizira i ponovno okupljanje, druženje s obitelji i bližnjima koje možda nismo dugo vidjeli i koji nam mnogo nedostaju. Radost zajedničkoga iščekivanja Božića tada postaje još i veća, proširena osjećajem nade, mira, radosti i ljubavi. A upravo to simboliziraju četiri adventske svijeće i četiri adventske nedjelje kojima se – i u našim tekstovima koje vam posvećujemo – pitamo kako smo se pripravili za Božić.

Život u tri molitve

Godina se sastoji od 365 dana, a došašće traje tek tridesetak dana. Isto tako, naš je život samo kap u velikom slapu vječnosti, a i jedno i drugo doba pripremaju nas za veličanstveni trenutak. Došašće nas priprema za dolazak Božića, a cijeli nas život priprema za odlazak pred toga »Božića« kojemu se tako radujemo 25. prosinca. I svake se godine radujemo iznova kako bismo se na kraju našega puta mogli radovati u vječnosti.

Isto su tako i tri molitve iz Časoslova – koje i inače rado molimo – povezane u jedan krug, krug života u molitvi. Marijin »Veliča«, Zaharijin hvalospjev: »Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov« te molitva starca Šimuna – »Šimunov himan«: »Sad otpuštaš« iz Lukina evanđelja na svoj način opisuju upravo taj kružni proces. Od Zaharijina hvalospjeva u kojem se pozdravlja milosrdni Gospodin i Spasitelj koji nas spašava od neprijatelja i na svijet nam šalje svoje mlado Sunce s visine preko Marijina hvalospjeva u kojem Bezgrješna Djevica veliča Gospodina jer joj je dao radost, ali i odgovornost, da na svijet donese to Mlado sunce s visina koje će »silne zbaciti s prijestolja, a uzvisiti neznatne«, pa sve do onoga posljednjega trenutka u kojem evanđelist Luka po ustima starca Šimuna zahvaljuje Gospodinu na krajnjem spasenju do kojega ga je doveo njegov životni put, dajući mu mogućnost da dočeka Isusa na ulazu u hram.

Te nas molitve podsjećaju na ljepotu naše vjere i moć Svevišnjega svakoga dana koji počinje ispočetka – od 0 do 24 – od jutarnje molitve i navještaja Gospodina do zahvale na kraju dana. Isus je taj proces triju molitava započeo dolaskom na svijet, nastavio smrću i uskrsnućem, a njegov će dolazak biti konačni kraj kojim će se taj krug jednom zauvijek zatvoriti i zapečatiti. A tada ćemo poput starca Šimuna reći: »Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje, spasenje tvoje…«

Proročanski početak i nada

Prva adventska nedjelja označava početak došašća, ali i početak nove liturgijske godine. Važna je po još mnogočemu jer označava novi početak koji nam ulijeva nadu. Zato se Prve nedjelje došašća pali prva svijeća koja simbolizira nadu. Osim nade, prva svijeća na adventskom vijencu ponekad se naziva i proročanskom u sjećanje na proroka Izaiju koji je prorokovao Isusovo rođenje. Paljenjem te prve svijeće za obiteljskim stolom naviještamo skorašnje rođenje malenoga Isusa, nadu u njegov dolazak.

Kada malo bolje razmislimo, nada je jako važan dio našega života. Uvijek se nečemu nadamo, nešto iščekujemo, u nešto se ufamo. Nadamo se da ćemo svojim ovozemaljskim životom uspjeti zavrijediti i osigurati i nebeski život, gdje se nadamo susretu s Bogom i svim našim dragima.

Kada malo bolje razmislimo, nada je jako važan dio našega života. Uvijek se nečemu nadamo, nešto iščekujemo, u nešto se ufamo. Nadamo se da ćemo svojim ovozemaljskim životom uspjeti zavrijediti i osigurati i nebeski život, gdje se nadamo susretu s Bogom i svim našim dragima. Ta nas nada vodi kroz život, pa je i smisleno da prva adventska svijeća simbolizira upravo nadu. Ta će svijeća gorjeti i tijekom svake druge nedjelje, pa i na blagdan Božića i blagdan svetoga Stjepana kada se za vrijeme obiteljskoga objeda svi skupa molimo Bogu i nadamo se da će naše molitve biti uslišane.

Budući da je Prva nedjelja došašća i početak liturgijske godine, možemo tu nedjelju nazvati i »Novom godinom« koja nam pruža priliku za neke nove stvari, nove početke i nove nade. Možda bi nam nova liturgijska godina trebala biti važnija od nove kalendarske godine, možda bismo trebali za prvu adventsku nedjelju donijeti neke važne životne odluke kojih bismo se trudili držati tijekom svih adventskih nedjelja, pa i nakon Božića.

Prvo čitanje na misi Prve nedjelje došašća započelo je riječima: »Evo, dolaze dani« iz Knjige proroka Jeremije 33, 14-16. Prorok Jeremija na taj je način pokazao kolika je važnost te nedjelje, što ona predstavlja i što nakon nje slijedi. Čitanje je kratki izvadak iz Jeremijinih »proroštava nade« (Jr 30 – 33) i sadrži riječi nade za budućnost, nade u ono što dolazi uskoro.

Pomirenje je put prema mladomu Kralju

Čitava je povijest ljudske civilizacije obilježena nastojanjem da se postigne mir i skladan život kako među različitim narodima tako i u osobnom životu te obiteljskim i drugim društvenim zajednicama. Ipak, ta nas povijest isto tako uči, a pomalo i zabrinjava, jer taj cilj nismo uspjeli postići već nekoliko tisuća godina. Naprotiv, i danas smo svjedoci mnogobrojnih ratova, nemira i netrpeljivosti diljem svijeta. Zbog toga je i značenje druge adventske ili tzv. betlehemske svijeće, koja simbolizira mir, još veće.

Snimio: B. Čović | Trebaju nas radovati dugi redovi za ispovijed u našim crkvama tijekom adventa koji nam istodobno daju nadu da će druga adventska svijeća nastaviti gorjeti u srcima vjernika i nakon božićnoga vremena

Mi kršćani, koji se tijekom adventa pripremamo za dolazak malenoga Isusa, pozvani smo raditi na ostvarenju mira. Ipak, trebamo si postaviti realne ciljeve i ne očekivati da kao pojedinci donesemo mir svim narodima jer to nije u našim ljudskim mogućnostima. No Crkva nas potiče i vodi prema staroj i svima nam znanoj poslovici koja nam poručuje; »Ako želiš promijeniti svijet, počni od samoga sebe.« Stoga smo kao kršćani pozvani biti dio velike Božje slagalice koji će tako dati svoj maleni, ali značajan doprinos ostvarenju mira. Kako započeti? Upravo nas druga adventska nedjelja poziva na pomirenje s drugima kako bismo Gospodinu pripravili put do svoga srca. Iz toga nas razloga trebaju radovati dugi redovi za ispovijed u našim crkvama tijekom adventa koji nam istodobno daju nadu da će druga adventska svijeća nastaviti gorjeti u srcima vjernika i nakon božićnoga vremena.

»Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!« (Lk 2, 14) pjesma je nebeske vojske koja u sebi iskazuje toliko željeni zemaljski mir, ali nas istodobno podsjeća da mir za sve nas dolazi upravo od novorođenoga Spasitelja i da su sva naša ljudska nastojanja za postizanjem mira bez njegove pomoći uzaludna. Druga je adventska nedjelja poziv da svatko od nas, bilo to u školi, na fakultetu ili poslu, daruje tijekom ovoga božićnoga vremena svoj mali doprinos u izgradnji mira kako bi se ljudska težnja za tim blagoslovom konačno prenijela i u djelo.

Radujte se!

Treća nedjelja došašća od davnine se naziva i »Dominica gaudete«, odnosno Radosna nedjelja jer navješćuje radost koja je pred nama – Bog je pohodio svijet u Isusu Kristu. Ta radosna vijest prenosi se i Pavlovom poslanicom Filipljanima: »Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!« (Fil 4, 4-5). Još jedna posebnost slavljenja Treće nedjelje došašća ružičasta je boja misnice, a u ostalim je danima došašća ljubičasta.

Ta nedjelja podsjeća na važnost radosti u kršćanskom životu. No kako doći do te radosti? Kako prenose mnogi internetski i drugi izvori, u Bibliji se o radosti govori na više od 300 mjesta. Ipak, mnogi ne uočavaju važnost te radosti u svojim životima ili je percipiraju na krivi način, kao da radost ovisi o teškoći situacije. Za kršćanina radost ima temelj i u životu i u smrti jer nas čeka vječni život. No radujemo se najviše u došašću kada iščekujemo Isusovo rođenje upravo zato što znamo tko je to djetešce i što će učiniti za nas. To je dijete naše spasenje i stoga naša radost! Zato naš život, riječi i djela trebaju svjedočiti i drugim ljudima tu radost iščekivanja Spasitelja.

Poslanica svetoga Pavla poziva na radost ne samo na Radosnu nedjelju. Kao pravi katolici, trebamo se uvijek radovati i poticati druge na to. Dobro znamo da se radost ne može kupiti ni zapovjediti, ali može se osjetiti u onom srcu koje je prihvatilo Gospodina. I možda ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali zato možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onomu što nam se događa: možemo biti vječni pesimisti i proklinjati tamu ili nastaviti dalje i upaliti svjetlo. Od Treće nedjelje došašća svakako upalimo svjetlo kako bismo Isusov dolazak proslavili radosno, kako i priliči dolasku našega Spasitelja!

Nedjelja ukupnosti naših odricanja

Četvrta je nedjelja došašća »posljednja stuba« pred dolazak Božića. Ona sadrži sav dodatan trud koji smo u vremenu došašća unijeli u naše živote, ispunjena je svakom žrtvom koju smo pružili – bilo to dodatno vrijeme za spavanje kojega smo se odricali kako bismo išli na zornice, bilo da smo postili ili činili nešto treće. Sve to vodi ovoj posljednjoj nedjelji pripreme, paljenju četvrte svijeće – svijeće ljubavi.

Ta nedjelja označava kraj prvoga razdoblja liturgijske godine – vremena priprave. To je vrijeme bilo usmjereno na posvećivanje nas samih da u što boljem stanju duha dočekamo Božić; da dostojno proslavimo rođendan Isusa Krista, kao i da spremni iščekujemo njegov novi dolazak. U ovoj nedjelji zato na neki poseban način »nema ništa novo« – ona je plod svih naših djela u adventskom vremenu. Ona je ukupnost svih misli koje smo čuli i riječi koje smo pročitali, ona stavlja sjaj na kraju svega. Stoga se u njoj posvećujemo ljubavi i okrećemo se prema paljenju prave »posljednje svijeće« – svijeće Kristova božićnoga svjetla. U nekim verzijama adventskih vijenaca postojala je i peta svijeća koja se palila na Badnjak. Bila je bijele boje i simbolizirala je Kristovu čistoću. I upravo s tom mišlju – prvim paljenjem Kristova svjetla – započinje i naš novi početak nakon došašća. Imali smo prilike steći nove, korisne navike, početi ustajati ranije i imati više vremena za obitelj, prijatelje i izvršenje obveza. Ono što nas ujedinjuje u ovom vremenu je ljubav, koja je i tema posljednje adventske nedjelje. Malim znacima ljubavi posljednjih smo nekoliko tjedana pokazivali koliko nam znači dolazak Božića. A kao »krunski dragulj« ovoga vremena darujmo si međusobno pravu ljubav i proslavimo uistinu sretan Božić.

Božić između uskličnika i upitnika

Božić, uz Uskrs najveći kršćanski blagdan, slavimo s posebnom toplinom i radošću – blagdan je to koji doživljavamo sa znakom uskličnika. No možda ćemo i u svojim promišljanjima uočiti kako si ne postavljamo pitanje zašto je to bilo potrebno? Zašto je taj Božji čin podaren čovjeku? Odgovore ćemo pokušati pronaći uz evanđelja te razmišljanja nedavno preminuloga fra Bonaventure Dude, velikoga hrvatskoga teologa, bibličara, profesora, franjevca, dopisnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te dobitnika brojnih nagrada i priznanja.

»Božić je ushitan blagdan baš zato što se dogodio. Sva božićna liturgija duboko je pod dojmom toga događaja, što Onaj koji od vječnosti bijaše Božji Sin, danas postane Sinom čovječjim. (…) Na Božić se na zemlji počela pisati povijest Boga, da bi se na nebu otpočela pisati povijest svakog čovjeka«, zapisao je fra Bonaventura u svojoj knjizi »Svijeta Razveselitelj«. Božić, za kršćane najsjajnije doba godine, raspjevao je i dušu hrvatskoga naroda, što vidimo iz mnoštva i bogatstva pjesama koje se naraštajima pjevaju slaveći Kristovo rođenje. Mir, vjera, nada, radost, darivanje i ljubav, koje osjećamo slaveći rođenje Kristovo ispunjavaju božićno doba posebnom toplinom. Božić je lijep i kao ljudski blagdan, kaže fra Bonaventura – jedva je moguće da se čovjek tada ne sjeti svoga djetinjstva i da ne osjeti čar majčinstva i djetinjstva, te zaključuje: Božić u svima budi uspomene na nešto toplo i lijepo. Božić, dakle, osjećamo uvijek u jeku znaka uskličnika. No razmišljamo li zašto je to bilo potrebno?

Evanđelje po Luki uči nas kako je velika radost rođenja Krista dana svima: »A anđeo im reče: 'Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin'« (Lk 2, 10-11). Krist je put i istina i život kroz koje čovjek dolazi k Otcu (Iv 14, 6). Njegovo spasiteljsko djelo najveći je čin Božje ljubavi prema čovjeku. Ili, u duhu jedne od polnoćki fra Bonaventura Dude: »Danas, noćas, Sin Božji postade stanovnik zemlje da bismo svi mi postali baštinici njegova neba. On postade pozemljar da bismo mi mogli postati nebesnici.«

Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak

IZVOR GLAS KONCILA.

BOŽIĆ I PASHA

     Veza između Božića, smrti i uskrsnuća Isusa Krista i Pashe duboko je ukorenjena u Božjem planu spasenja.

Božić je početak ispunjenja Božjeg obećanja – utelovljenje Sina Božjega. Isus se rađa kao Jaganjac Božji koji dolazi da spasi svet. Njegovo rođenje najavljuje otkupiteljsku žrtvu.

Pasha u Starom zavetu podseća na oslobođenje Izraela iz egipatskog ropstva, dok Isus na Veliki petak postaje nova Pasha – Jaganjac koji svojom smrću oslobađa čovečanstvo od greha. Njegova smrt na križu obnavlja savez između Boga i ljudi.

Uskrsnuće je vrhunac – pobeda nad smrću i grehom. Kao što je pashalno jagnje donelo slobodu Izraelcima, Isusov uskrs donosi večni život svima koji u Njega veruju.

Božić je radost početka spasenja, Veliki petak je žrtva ljubavi, a Uskrs je trijumf nade. Sve to čini jedan veliki Pashalni misterij! 

     Svaka sveta misa, pa i ona na Božić, jeste proslava pashalnog misterija – prelaska iz smrti u život kroz Isusa Krista. Na dan Božića slavimo Njegovo rođenje, ali i razmatramo razlog Njegovog dolaska: On je utelovljeni Bog koji se ponizio da bi otkupio čoveka. Njegovo rođenje već u sebi nosi naznaku muke i uskrsnuća – u jaslama vidimo Onoga koji će postati Jaganjac Božji.

Božić i Uskrs su nerazdvojivi. Na Božić slavimo Onoga koji se rodio da bi umro i uskrsnuo za naše spasenje. Sveti Ćiril Aleksandrijski piše: "Rođen je da bi nam dao sebe kao kruh života – Njegovo telo za naše otkupljenje."

U pashalnoj perspektivi Božića slavimo novi početak: Isus dolazi da čoveka izvede iz ropstva greha, kao što je Bog izveo Izrael iz Egipta. Njegovo utelovljenje je prvi korak ka darivanju Duha Svetoga, koji nas uvodi u novi život.

Božić je, dakle, poziv na obraćenje i zahvalnost za otajstvo spasenja. Već u jaslama naziremo križ, ali i prazni grob. Svaka misa – bilo Božićna ili Uskrsna – proslava je prelaska iz smrti u život. Kako ovu misao primenjuješ na svoj lični odnos s Bogom?

PROMIŠLJANJA SVETACA