Neokatekumenski put
Tekst sastavio Anton Pernat
NEOKATEKUMENSKI PUT
- POVIJEST NEOKATEKUMENSKOG PUTA[1]
Neokatekumenski put je plod II Vatikanskog sabora kao odgovor Crkve na društvene promijene u 19 i 20 stoljeću na poseban način sekularizaciju. Inicijatori Neokatekumenskog puta su španjolski slikar Kiko Argüello i Carmen Hernández, diplomirana kemičarka. Počelo je tako što je Kiko Argüello nakon duboke egzistencijalne krize, krize smisla života i smisla patnje nevinih, osjetio poziv da živi u šutnji do nogu Isusa Krista (siromaha) među siromasima po uzoru na Charlesda De Fuocaulda. Poslušavši ovaj poziv otišao je da živi među siromahe u siromašnoj četvrti Palomeras Altas, u predgrađu Madrida. Tamo je susreo Carmen Hernández 1964. god. Nakon tri godine, u tom ambijentu među siromasima koji su uistinu primali Riječ onakvu kakva jest, i uslijed otajstva ljudskog trpljenja pojavila se je prisutnost Isusa Krista, te se je oblikovala kerigmatsko-katehetska sinteza. Ova kerigmatsko-katehetska sinteza podržana "tronogom" tj. Riječju Božjom, Liturgijom i iskustvom zajedništva, postat će temelj onoga što će Neokatekumenski put nositi u svijet. Na poziv župnika iz Argüelasa kateheze su prvi put došle u dodir sa župom. Kasnije je ovo sjeme, što se rodilo među siromasima Palomerasa, Gospodin nosio po raznim društvenim razinama i započeo širiti. Godine 1968. preko monsinjora iz Rima don Dina Torreggiania inicijatori puta su pozvani u Rim. Kiko i Carmen su došli u Rim sa pismom preporuke koji je napisao madridski nadbiskup mons. Casimiro Morcillo kardinalu Vikaru mons. Dell'Acqui te su započeli put u župi Svetih Kanadskih mučenika. Zatim se taj Put propovijedan preko katehista izabranih od prvih zajednica raširio po cijeloj Italiji i tolikim drugim zemljama na svim kontinentima.
Bitno je još reći da ova kerigmatsko-katehetska sinteza, oblikovana među barakašima Palomerasa, nije u početku bila pravilno prihvaćena od župa, uglavnom dobro stojećim, jer su se kateheze koristila za "odijevanje", kao nekakve rasprave, a ne kao put obraćenja i "kenosis", gdje stari čovjek treba malo po malo umirati kako bi se rodio novi čovjek, čovjek koji ima narav Boga, koji ljubi svoje neprijatelje i ne opire se zlu. To iskustvo je pomoglo da se je postupno pojavilo krštenje, kao put koji treba prevaliti kako bi se stiglo do odrasle vjere. To se je jasnije vidjelo u Mandahondi Travnja 1970. na jednoj konvivenciji u kojoj su bili prisutni inicijatori puta zajedno sa odgovornima, prezbiterima i nekolicina župnika prvih zajednica. Naime, na toj konvivenciji se napravila prva refleksija nad iskustvom koje je Gospodin učinio među njima. Postavljen je upitnik s jednim temeljnim pitanjem: što su ove zajednice koje nastaju u župama, koje je njihovo poslanje i kako se ostvaruje to poslanje? Nakon tri dana molitve i rada stiglo se jednodušno do odgovora koji je ustvari i temelj kasnijeg odobrenog Statuta Neokatekumenskog puta. Na kraju konvivencije došao je tadašnji nadbiskup Madrida, i kada mu je pročitana ova refleksija rekao je:"Da sam je ja napisao, bila bi to najljepša stranica moga života". Nekoliko godina kasnije Kongregacija za bogoštovlje na čelu sa Annibale Bugniniom, pozvala je inicijatore Puta kako bi doznala u čemu se sastoji inicijacija ponovnog otkrivanja krštenja i obreda koji su činili. Nakon dvije godina proučavanja onoga što su zajednice radile, ostali su zadivljeni jer su vidjeli da ono što su i sami obrađivali godinama o katekumenatu za odrasle - i što je uskoro trebalo biti objavljeno kao Ordo Initiationis Chrisianae Adultorum (OICA) - Duh Sveti, polazeći od siromaha, već proveo u djelo. Nakon toga, Kongregacija za bogoštovlje je objavila u službenoj reviji "Notitiae" jednu pohvalnu bilješku "Preclarum exemplar" za cijelu Crkvu, te je tada, s njima dogovoreno ime "Neokatekumenat" kao pokrsni itinerarij kršćanske formacije s izrazitom karakteristikom oživljavanja crkvenog modela prvih stoljeća. Kasnije će papa definirati put u jednom pismu kao "itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena"[2].
Razvoj Puta označen je mnogim darovima Duha Svetoga, posebno katehistima itinerantima, obiteljima u poslanju, misije ad gentes, Communitates in missionem kao i sjemeništima "Redemptoris Mater".
Katehisti itineranti se rađaju tako što su biskupi, zabrinuti zbog prisutne sekularizacije u mnogim njihovim župa u dijecezi tražili ostvarenje Neokatekumenskog puta u njihovim biskupijama kao odgovor na ove društvene promjene. Vremenom, preko iskustva i na mnogim konvivencijama za formaciju, stvorene su ekipe itineranata za evangelizaciju koji idu u drugu biskupiju u dogovoru s biskupom koji ih poziva, radi otvaranja Neokatekumenskog puta u župama. Na taj način se Put raširio na svim kontinentima.
Pred strahovitom sekularizacijom Sjeverne Europe gdje Crkva pomalo iščezava i gdje je posebno razorena obitelj i Južne Amerike gdje su sekte i nedostatak klera uzeli krvavi danak katoličkoj Crkvi otimajući duše, Biskupi, vidjevši snagu evangelizacije koje ima Put, tražili su od inicijatora puta obitelji koje bi bile evangelizacijske jezgre stvarajući male zajednice. Iz tog razloga se rađa "obitelj u poslanje" (1986.) i kasnije "misija ad gentes" (2006.) radi utemeljenja crkve, kao "implantatio Ecclesiae", ili kao pomoć u osnaživanju postojećih zajednica. Tako će 1988. god. Sveti Otac, Ivan Pavao II poslati prvih 72 obitelji, u biskupije, u kojima su ih biskupi tražili. Tako isto Sveti Otac Benedikt VI. 2006. god. šalje prve 7 misije ad gentes u područja gdje žive Crkve gotovo nema.
Iz ovoga djela evangelizacije koje su započele obitelji, ubrzo se pojavila potreba za prezbiterima. U tom kontekstu rođena su sjemeništa "Redemptoris Mater". Ova sjemeništa su biskupijska - jer ih utemeljuje biskup, misionarska - jer prezbiteri, koji su u njima formirani su misionari, i međunarodna - jer sjemeništarci potječu iz različitih država i kontinenata što je konkretan znak katoličanstva.
Uslijed velike imigracije, i seljenja stanovništva, župe na periferijama grada su se našle u velikim poteškoćama te nisu više bile sposobne da se na adekvatan način suoče sa svojim pastoralnim problemima. Ove župe su zatražile od Neokatekumenskog puta da im se pomogne. Tako se rađa poslanje "Communitates in missionem". To je poslanje čitave zajednice gdje se čitava zajednica premješta iz matične župe u periferijalne župe. Poslanje im je pomoći župi da prijeđe iz sakramentalnog pastorala u pastoral evangelizacije.
Na kraju Neokatekumenski put je dobio službeno priznanje od Crkve definitivnim odobrenjem statuta 11. svibnja 2008. god. na svetkovinu Pedesetnice. Nakon toga će uslijediti priznanje svih kateheza Puta kao katehetskog direktorija i svih liturgija i slavlja koje se čine na kršćanskoj inicijaciji Neokatekumenskog puta.
- NARAV I OSTVARENJE NEOKATEKUMENSKOG PUTA
Neokatekumenski put nije udruga, niti pokret, niti udruženje osoba radi postizanja određenih ciljeva u Crkvi. Ništa od ovoga ne odgovara stvarnosti apostolskog iskustva Neokatekumenskog puta. Narav Neokatekumenskog puta najbolje je definirao papa sveti Ivan Pavao II kada je napisao: "Priznajem Neokatekumenski put kao itinerari katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena"[3] Dakle, to je itinerari cjelovite kršćanske liturgijsko-katehetske formacije, koja se temelji na osobnom liturgijskom iskustvu i na katehetskoj formaciji utjelovljenoj u kršćaninov život. Neokatekumenski put je originalna sinteza cjelokupnog kršćanstva. To je put kršćanskog života koji započinje otkrivanjem golemog bogatstva vjere u pokrsnom katekumenatu, u kojem se, malo po malo, etapu po etapu, stepenicu po stepenicu, silazi sve do vode vječnog preporođenja, da bi krštenje što nam ga je jednog dana udijelila Crkva, moglo doći do toga da bude, s našim pristajanjem, sakrament spasenja i dobra vijest za ljude. [4]
Neokatekumenski put je dakle, sredstvo na službu biskupima kako bi odrasli kršćani ponovno primili kršćansku inicijaciju. Među ovima se mogu razlikovati oni koji su se udaljili od Crkve, oni koji nisu bili dovoljno evangelizirani i katehizirani, oni koji žele produbiti svoju vjeru i sazrijevati u njoj i oni koji potječu iz kršćanskih vjeroispovijesti koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kao i naravno svi pogani koji žele primiti krštenje[5]. Ova kršćanska inicijacija u pravilu se ostvaruje u župi u malim zajednici nazvanoj "Neokatekumenska zajednica" te je župnik u središtu ostvarenja Neokatekumenskog puta[6].
Duh Neokatekumenskog puta nam najbolje razlaže Nikodem u razgovoru s Kristom kada ga pita: "Kako se čovjek može roditi kada je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?"[7] Ova izreka osvjetljuje duh Neokatekumenskog puta: vratiti se u krilo Crkve, vratiti se našoj Majci, Djevici, da ona preporodi i učini da u nama raste sjeme krštenja. Ovo vrijeme trudnoće i rasta zovemo neokatekumenat.
Marija koja je slika Crkve i svakog kršćanina, primila je radosni navještaj, dobru vijest: ti ćeš roditi Mesiju. Pošto je ona prihvatila ovu riječ, Duh Sveti će je osjeniti i ona će zatrudnjeti novoga čovjeka: Isus Krist će u njoj rasti malo po malo i roditi se u Betlehemu, u Nazaretskoj obitelji. Navještaj, trudnoća, rođenje i rast u nazaretskoj obitelji su model Neokatekumenskog puta. Dakle, kršćanska inicijacija na Neokatekumenskom putu se prikazuje kao razdoblje trudnoće u krilu Crkve gdje pristankom kao Marija na navještaj spasenja, Riječ počinje rađati novo stvorenje. Crkva se pokazuje kao majka koja začinje, hrani i rađa nas, te odgaja sve do punine novog čovjeka. Zajednica koja živi u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju, predstavlja svetu Nazaretsku obitelj u kojoj Krist u njoj raste i ispunja svoje poslanje povjereno od Oca - poslanje Sluge Jahvina[8]. Dakle:
Model neokatekumenske zajednice je Sveta Nazaretska Obitelj, povijesno mjesto gdje je Riječ Božja, postavši čovjekom rasla napredujući "u mudrosti, dobi i milosti".[9]
2.1 Itinerarij Neokatekumenskog puta
Neokatekumenski put započinje u župi na župnikov poziv, rađanjem zajednice koje prethodi kerigmatske kateheze koje traju dva mjeseca, te se zaključuju trodnevnom konvivencijom. Ova prva etapa sastoji se od tri djela. Prvi je navještaj Kerigme, Radosne Vijesti smrti i uskrsnuća Isusa Krista i poziv na obraćenje koje se zapečaćuje slavljenjem Pokorničkog slavlja. U drugom djelu Riječ Božja - Kerigma se naviješta preko pisma, preko povijesti spasenja koja je i povijest svakog kršćanina. Ovaj dio se zaključuje sa slavljem riječi u kojem slušatelji primaju Sveto Pismo kao znak da će ih Crkva od sada svaki tjedan hraniti s tog stola. Teći dio je navještaj kerigme u sakramentima i koinoniji koji ima svoj vrhunac u trodnevnoj konvivenciji u kojoj se kuša inicijacija u Euharistiju i njeno slavljenje s izrazitim sudjelovanjem. Posljednjeg dana konvivencije se proglašava Govor na gori, koji je slika novog čovjeka i predstavlja se Neokatekumenski put i njen itinerarij. Pristankom braće na ovaj itinerarij rađa se zajednica. Početne kateheze i cjelokupni itinerarij zasniva se na "tronogu" - temeljnim elementima kršćanskog života o kojim govori II vatikanski sabor: Riječ Božja (Dei Verbum), Liturgija (Sacrocantctum Concilium) i Zajednica - Crkva kao temelj i sakrament spasenja (Lumen Gentium).[10]
Predkatekumenat je vrijeme kenoze i to je prva faza Neokatekumenata u kojem se uči hoditi u poniznosti. Ovo vrijeme je vrijeme usvajanja biblijskog jezika, i prije svega silaženje u vlastitu stvarnost grešnika potrebnih obraćenja, ali i otkrivanja besplatnosti ljubavi Isusa Krista koji im oprašta i ljubi ih. U ovom vremenu silaženja - kenoze, ali i vremenu prosvjetljenja, braći biva rasvijetljena spasiteljska uloga križa u životu svakog čovjeka, biva pročišćen načina gledanja prema afektima, odnos prema dobrima i način odricanja dobara, gdje se uči živjeti istinski stav siromaštva.[11]
Katekumenat je vrijeme duhovne borbe u kojoj se postiže nutarnja jednostavnost novog čovjeka koji ljubi Jahvu kao jedinog Boga, svim srcem, svim umom, svim svojim snagama i bližnjeg kao samoga sebe[12]. U ovom vremenu, koje predstavlja drugu fazu neokatekumenata, kandidat će morati dokazati da je Bog jedini Gospodar njegova života tako što će staviti Boga ispred novca koji je prvi suparnik Božji u egzistenciji čovjeka[13]. Time će pokazati jasan znak da traži život samo u Bogu. Tako se ostvaruje bitan korak obraćenja, jer novac može potpuno paralizirati proces obraćenja, a odricanje od njega oslobađa, omogućuje divnu slobodu i gospodstvo. Vrijeme katekumenata je vrijeme vježbanja u borbi, u ratu protiv Sotone i njegovih napasti koje se očituju: u traženju sigurnosti, u sablazni križa i u zavodljivosti idola ovoga svijeta[14]. U ovom duhovnom ratu Crkva pritječe u pomoć i daje oružje. Kako je duhovna borba neodvojiva od molitvene borbe koja vodi do intimnosti s Bogom, Crkva uvodi braću u liturgijsku, osobnu kao i u noćnu molitvu. Nakon što su inicirani u molitvu predaje im časoslov koji će revno, svakoga dana, do kraja života moliti zajedno sa cijelom Crkvom i učit će provoditi neko vrijeme u molitvi, u šutnji i molitvi srca. Crkva im također daje kao snažno oružje uvodeći ih u "lectio divina" ili "scrutatio scripturae", u kojoj se Božja Riječ čita i razmatra kako bi se pretvorila u molitvu. Nakon inicijacije, molitva se mora odgajati i rasti. Zaradi toga Crkva u vrijeme katekumenata predaje molitvu Očenaša, koja je sažetak čitavoga evanđelja i time jača i odgaja liturgijsku i kontemplativnu molitvi. U ovom periodu braća iz zajednice se uče biti maleni te u jednom hodočašću prihvaćaju Djevicu Mariju za majku i ispovijedaju vjeru na grobu Sv. Petra i izražavaju odanost Svetom Ocu.[15]
U vrijeme katekumenata se također braći predaje Vjerovanje Crkve, koje će se snažno produbiti i konkretno vidjeti u osobnom životu, te ih se šalje da ga propovijedaju, dva po dva, po kućama u župi. Na taj način su uvršteni u evanđeosko poslanje Crkve i sudjeluju u javnom naviještanju Evanđelja te se razbija tkz. "privatizacija vjere" i otkriva da je ljepše biti zaodjeven u "kenosis" (poniženje) Riječi nego sačuvati socijalni imidž skrivajući stidljivo kršćanski indetitet. [16]
Nakon ovoga javnog navještaja koji ima trajati više godina, neokatekumeni će ispovjediti svoju vjeru ispred župske zajednice, gdje će svjedočiti djelima i riječima vjeru, da je Bog djelovao u njihovoj konkretnoj povijesti kao Spasitelj.[17]
Sve ove etape na putu prema vodama krštenja, su pomoć i oružje kako bi braća neokatekumenske zajednice bili maleni, tijesno sjedinjeni s Kristom, u riječima, djelima, u konkretnom životu.
Izabranje je vrijeme prosvjetljenja u kojemu neokatekumeni uče hodati u zahvaljivanju, tj. rasuđivati i ispunjavati Božju volju u povijesti. Ovo vrijeme je stožer cjelokupnog katekumenata. Izabranju će pristupiti samo oni katekumeni koji su pokazali svoju vjernost savezu s Bogom u Kristu Isusu, jer se novi stvor pokazuje djelima Vječnog života. Oni koji su prepušteni izabranju imaju poziv da budu sakrament spasa usred svijeta, jer se u njihovim životima ispunila Riječ Božja, ispunio se "Shema", ispunio se Govor na gori. Dakle, oni koji sljedeći stope Isusa Krista, ljube neprijatelje i ne opiru se zlu, svečano obnavljaju krsna obećanja u Pashalnom bdijenju, kojem predsjeda Biskup, te hodočaste u Svetu zemlju kao znak vjenčanja s Gospodinom. Time se zaključuje neokatekumenat. Kršćanska zajednica koja je završila put kršćanske inicijacije, ulazi u proces permanentnog odgoja vjere ustrajući i rastući do punine Kristove na putu obraćenja čineći tronog u svojim zajednicama - tjednom slavlju Riječi, nedjeljnoj Euharistiji i bratskom zajedništvu te je aktivno uključena u pastoral župne zajednice. Na taj način braća rastu i jačaju dok konačno ne završe put u nebeskoj domovini, čije su plodove ove domovine već unaprijed kušali i primili. [18]
2.2 katehetske službe u Neokatekumenskom putu
Biskup je prije svega odgovoran za inicijaciju, formaciju i kršćanski život njegove dijeceze. Bez odobrenja i poziv biskupa neokatekumenski put se ne započinje u biskupiji. Biskup kao nasljednik apostola je dužan da bdije i da se brine za pastoralni kontinuitet u župama gdje je prisutan Put. Katehisti su povezani i u zajedništvu sa biskupom u vezi svega što se tiče kršćanske inicijacije koja se ostvaruje u Neokatekumenskom putu. Neokatekumenski put je u službi biskupu, jedna pomoć u ostvarenju kršćanske inicijacije u biskupiji, stoga Biskup, kao odgovoran za kršćansku inicijaciju u svojoj dijecezi, presjeda slavljima u prijelazima neokatekumenskog itinerarija.[19]
Prezbiter je, možemo reći, ključ u Neokatekumenskom putu. Put započinje u onim župama gdje župnik pozove katehiste radi započinjanja pokrsnog katekumenata. Bez poziva i slaganja župnika sa itinerarijem Neokatekumenskog puta, Put ne može započeti u župi. Povrh toga prezbiteri vrše pastoralnu brigu o onima koji obavljaju Neokatekumenski put naviještajući Riječ Božju na slavljima, dijeleći sakramente, predsjedajući slavljima i pomažući Ekipama katehista u ostvarenju njihova poslanja, te jamče za pravovjernost i crkvenost naviještanja. Bez liturgije evangelizacija ostaje mrtva, a zajednica ne raste. Kako može rasti Crkve bez Euharistije? Kako može rasti Crkva, ako nema momenta u koje se može susresti s Isusom Kristom i s njime slaviti Pashu? A kako će se slaviti Pasha bez prezbitera? U tom smislu možemo reći da je prezbiter ključ u Neokatekumenskom putu.[20]
Katehist je jedna važna služba unutar zajednice. Nakon nekog vremena Puta svaka neokatekumenska zajednica izabire neku braću, koja su primjerenog života, vjere i morala, i koja su sposobna dati svjedočanstvo, zahvalni zbog dobara koja su primili od Gospodina, da bi vršila službu katehista. Sa odobrenjem župnika i katehista koji vode zajednicu, skupa s prezbiterom i odgovornim zajednice sačinjavaju Ekipu katehista. Oni imaju službu da evangeliziraju i vode nove zajednice u svojoj ili nekoj drugoj župi ili biskupiji. [21]
Katehisti itineranti su katehisti koji su osjetili poziv od Boga da se stave na raspolaganje da budu poslani u bilo koji dio svijeta kako bi se odgovorilo na zahtjeve udaljenih biskupija te započeli i vodili ostvarenje Neokatekumenskog puta. [22]
Neokatekumenski centar ima svrhu pomagati formaciji katehista, određivati ekipe za nove kateheze, koordinirati razne prijelaze te podupirati katehiste u različitim poteškoćama evangelizacije. Ovaj neokatekumenski centar započinje i vodi ekipa katehista koja je otvorila Put u Biskupiji. Neokatekumenski centar je uvijek u zajedništvu i suradnji s Biskupom.[23]
Obitelj u poslanju su obitelji koje se slobodno stavljaju u raspolaganje da idu bilo kamo gdje ih Crkva pošalje. One su na zahtjev Biskupa poslane u određenim mjestima gdje je takva potreba Crkve, kako bi se nastanile na dekristijaniziranim područjima ili gdje bi se pokazala potreba "implantatio ecclesiae". Te obitelji određuje Ekipa odgovornih Puta na posebnim konvivencijama a šalje ih vlastiti Biskup u jednom posebnom slavlju. [24]
Misija ad gentes o kojoj ćemo govoriti više u III poglavlju je poslanje usmjereno poganima i krštenima koji nemaju odraslu vjeru. Misija ad gentes je sastavljena od jednog prezbitera, jednog ili dva bogoslova ili mladića itineranta i četiri, pet ili više obitelji u poslanju. Oni čine zajednicu u područjima u koja su poslani. Način poslanja ćemo vidjeti potanje u III poglavlju.[25]
Communitates in missionem (Zajednica u poslanju) - su zajednice koje su završile neokatekumenski itinerarij i koje su se dale na raspolaganje za evangelizaciju u udaljenim i neugodnim mjestima, napuštajući, da tako kažemo, sigurnost matičnih zajednica, kako bi pomogli župama u poteškoćama i kako bi potražili izgubljenu ovcu. Radi se o poslanju čitave zajednice u župe na periferiji gradova, koje nisu jasan znak kršćanske prisutnosti ili im pak nedostaje dinamizam da bi evangelizirale i katehizirale. Iz tog razloga zajednica koja je završila itinerarij Neokatekumenskog puta i koja osjeća poziv od Gospodina biva poslana od pape. Ovo poslanje "communitates in missionem" se realizira u formi onoga što je rekao naš Gospodin Isus Krist na posljednjoj večeri:
" ...da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno -ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio."[26]
Na taj način će ovo jedinstvo i ljubav zajednice, koja živi misterij presvetog Trojstva, vršiti svoje poslanje, mnogo puta u trpljenju i suhoći, ali povezani sa trpljenjem Krista na križu, i njegovom željom da stigne do mnoge braće koji su udaljeni od vjere i istine, kako bi ih vratio u Očevu kuću[27].
- MISIJSKI KARAKTER NEOKATEKUMENSKOG PUTA
Kako smo već vidjeli Neokatekumenski put ima izrazito misijski karakter. Ovaj misijski polet dolazi iz krštenja[28]. Po krštenju postajemo djeca Božja. Dijete Božje pak ima narav Božju i sjedinjen je s njim. Onaj koji je sjedinjen s Bogom i ima njegovu narav on i vrši Božju volju, a Božja volja je sigurno spasenje svih ljudi. O tome govori sveti papa Ivan Pavao II kada kaže:
Ima toliko krštenih kršćana, ali možda oni nisu otkrili svoje krštenje, svoje su krštenje gotovo zaboravili. Kršteni su, njihovo je krštenje upisano u matičnim knjigama, zapisano je i u njihovu srcu, ali taj unutarnji zapis je ostao mrtav, uspavan. Treba ga otkriti! A kad se otkrije, onda se ima, i tada se mora davati. Pošto se otkrilo, ne može se ne davati, jer nas ono što se otkrilo nagoni da dajemo. Tako su nastali svi apostoli, svi su apostoli tako nastali! Ja mislim da ako sada ima katehista, misionara, itineranata... onda je to plod onoga što je otkriveno. Ako li smo otkrili sve to bogatstvo (u krštenju)... ne možemo, a da ne nastojimo i drugima ga dati."[29]
Prema tome onaj koji je otkrio svoje krštenje, ne može a da ne bude obuzet od Kristove ljubavi[30] i neminovno ima misijski polet, i ne samo polet već i dužnost naviještati Krista svim narodima[31]. Stoga "Misija je pitanje vjere, točan pokazatelj naše vjere u Krista i u njegovu ljubav prema nama"[32], ona je "normalni plod kršćanskog života, briga svakog vjernika kroz osobno svjedočenje i izričit naviještaj"[33]. "Jedan od najtežih razloga zbog kojih dolazi do opadanja misionarskog žara jest duh mlitavosti, vrlo raširen indiferentizam, pa i među kršćanima[34]". Kriza misija je dakle, kriza vjere[35], kriza katekumenata, kršćanske inicijacije. Reći će u tom kontekstu Pavao VI :
"nemoguće je i zamisliti da je netko Riječ prihvatio i predao se Kraljevstvu (Kristu) a da sam sa svoje strane ne počne svjedočiti i naviještati. Naposljetku, čovjek koji je evangeliziran sam počinje evangelizirati."[36]
Evo odakle dolazi misijski polet, elan, žar u Neokatekumenskom putu. U samoj kršćanskoj inicijaciji, u vodi krštenja se rađa gorljivost da se navijesti spasenje svim ljudima. Problem današnjice kako kaže sveti Ivan Pavao II je da "katekumeni koji su se nekoć spremali za krštenje, i to kroz dugo vremena, mjesecima i godinama, ...sada se kršćani krste kao mala djeca od tjedna ili od mjesec dana ... te krštenje postaje gotova stvar, ali ne sazrela. Iako imamo jednom krštene (osobe) njihovo je krštenje više-manje mrtvo, i te kako mrtvo! Zato valja nanovo vidjeti što je to krštenje"[37]
Misijski karakter Neokatekumenskog puta nije, dakle, neka posebna karakteristika koja bi se prepisala samo nekim karizmama već je to karakteristika svakog kršćanina - ne juridički, nego ukoliko je kršćanin. Uostalom, "ne postoji nijemi kršćanin, neplodni kršćanin, ne postoji kršćanin koji živi za sebe."[38]
Evangelizacija se okreće oko stožera kršćanskog život, a to je krštenje[39], dok je ponovno otkrivanje krštenja u srži Neokatekumenskog puta. Papa potvrđuje to riječima:
Kroz vaš Put i iskustvo možete vidjeti koliko bogatstvo je za Prvotnu Crkvu bio katekumenat kao način priprave za krštenje. Kada proučavamo krštenje, jasnije vidimo da je današnja praksa postala sve više nedostatna, površna... Ja vidim postanak Neokatekumenata ovako: netko - ne znam da li Kiko ili netko drugi - upitao se: odakle dolazi snaga prvotne Crkve i odakle dolazi slabost današnje, mnogo brojnije Crkve? Ja vjerujem da je odgovor našao u katekumenatu, u ovom Putu"[40]
[1] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, "ad experimentum" 2002., 79-83, (povijesna bilješka); Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II, Poreč-Pula 1996., 9-17 i 117-122; KIKO ARGUELLO, Kerigma, Verbum, Split 2013., 17-66
[2] IVAN PAVAO II, Pismo Oqniqualvolta, 30 Kolovoza 1990: AAS 82 (1990) 1515(prijevod na hrvatski može se naći u EZECHIELE PASOTTI (UR), "Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II", Poreč-Pula 1996. ,19-20).
[3] IVAN PAVAO II, Pismo Oqniqualvolta, 30. kolovoza 1990: AAS 82 (1990) 1515.
[4] Usp. RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice - teološka prosudba, Poreč 1994., 11-18; 38 i 57 ; EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II., 117
[5] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 5 §1
[6] Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Opći direktoriji za katehezu, 91, 64, 258
[7] Iv. 4,3
[8] Usp. EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II, 125
[9] Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 7 §1
[10] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 8. 9, 10 i 15;
[11] Usp Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 19; RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice- teološka prosudba,Vlastita naklada - Poreč, 1994., 63-65
[12] Usp. Mk. 12,30-31; Pnz. 4,4-5
[13] Usp. Mt. 6,24
[14] Usp. Mt. 4,1-11
[15] Usp. RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice- teološka prosudba, Vlastita naklada - Poreč, 1994., 69-74; Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 20
[16] Isto
[17] Isto
[18] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 21; RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice- teološka prosudba,Vlastita naklada - Poreč, 1994., 74-77
[19] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 26
[20] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 27
[21] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 28
[22] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 31, 32 i 29
[23] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 30
[24] Usp Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 33
[25] Usp. KIKO ARGUELLO, Kerigma, Verbum, Split 2013, str. 130
[26] Iv. 17,21-23
[27] Usp. CENTRO NEOCATECUMENALE (pubblicato dal), Il Cammino neocatecumenale nei discorsi di Paolo VI, Giovanni Paolo II e Benedetto XVI, Roma, 2012., 362-366 (govor Pape Benedikta XVI na audijenciji sa Neokatekumenima u Aula Pavla VI 17.01.2011. - L'Osservatore Romano, 17-18 gennaio 2011); Govor Kika Arguella na istom susretu u kojem su bile poslane prve zajednice iz Rima, Madrida i Pariza u "communitates in missionem (L'Osservatore Romano, 17-18 gennaio 2011) ".
[28] Usp. Redemptorism missio, 7; Verbum Domini, 94
[29] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II ,58 (Iz govora svetog pape Ivana Pavla II za vrijeme pohoda župi Sv. Luke Evanđeliste, 4. 11. 1979. - L'Osservatore Romano, 15-16 giugno, 1979.)
[30] Usp. 2 Kor. 5,14
[31] Usp. Redemptoris missio, 3; Verbum Domini, 93 i 94; Evangelii Gaudium, 12
[32] Redemptoris missio 11
[33] Redemptoris missio 27
[34] Redemptoris missio 36
[35] Usp. Redemptoris missio, 2
[36] Evangelii nuntiandi 24
[37] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II ,55 (Iz govora pape IVANA PAVLA II za vrijeme pohoda župi Sv. Ivana Evanđeliste u Spinacetu, 18. 11. 1979. - L'Osservatore Romano, 19-20 novembre 1979.)
[38] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II ,161 (Papa PAVAO VI, generalna audijencija, Vatikan, 12.11.1977)
[39] Isto
[40] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II ,35 (Govor pape IVANA PAVLA II. u susret sa zajednicama neokatekumenskog puta u
pohodu župe sv. Marije Goretti, Rim 31. sijećnja 1988 - L'Osservatore Romano,
1-2 febbraio 1988.)
Tekst sastavio Anton Pernat