PROMIŠLJANJE O J.R.R. Tolkienu i "Hobitu", "Gospodaru prstenova"...

J.R.R. Tolkien - tajni agent kršćanske objave: Hobit, Krist i avantura života

Protekle zime Hrvatsku je ponovo poharala filmska groznica. Prvi dio filmske trilogije "Hobit" ("Neočekivano putovanje"), nastao u gigantskoj koprodukciji studija Warner Bros, New Line Cinema i Metro Goldwyn Mayer, napunio je blagajne kino dvorana širom svijeta s ukupnom zaradom od (zasad) preko milijardu dolara. Izvjesno je da slična sudbina iščekuje i druga dva nastavka trilogije, od kojih prvi (Hobit: Smaugova pustoš) stiže u naša kina ovih dana.

Prije desetak godina svjedočili smo jednom sličnom fenomenu: još jedna filmska trilogija Gospodar prstenova osvojila je 17 nagrada Oscar (treći film te trilogije Povratak kralja s osvojenih 11 Oscara izjednačio se s jedina dva filma u povijesti kojima je uspjelo osvojiti toliki broj Oscara - Ben Hur i Titanic). Trilogija je samo u kino distribuciji zaradila 3 milijarde dolara (na uloženih 300 milijuna), a prodaji DVD kompleta, igračaka, suvenira, nakita i raznim sponzorskim ugovorima još se ne nazire kraja. I vrapci na grani već znaju da su obje ove filmske trilogije (Hobit i Gospodar prstenova) ekranizacije romana engleskog književnika J.R.R. Tolkiena.

Gospodar prstenova treća je najčitanija knjiga 20. stoljeća, odmah iza Biblije i memoara Mao Tze Donga. Sa preko 150 milijuna prodanih primjeraka ujedno je i treća najprodavanija knjiga svih vremena (iza Priče o dva gradaC. Dickensa i Malog princa A. Exuperyja), a Hobit - Tamo i opet natrag četvrta (100 milijuna). Prema anketi BBC-a iz 2004. godine, Gospodar prstenova omiljena je knjiga Britanaca, a kupci vodećeg svjetskog online šoping centra (Amazon.com) proglasili su je 1999. godine knjigom tisućljeća.

Očito je da se ovdje moramo priupitati: što čini ovu priču tako uspješnom? Koji je razlog golemoj popularnosti Tolkienovih djela i iz njih proizašlih filmova?

Tolkienov jedinstveni pristup

Odgovor je jednostavan. J.R.R.Tolkien je jedan od najpopularnijih književnika druge polovine 20. stoljeća. Nije slučajno da je tomu tako. Iako ga mnogi smatraju ocem žanra fantastične proze, njegova književnost sukladna je istini objavljenoj u Svetom pismu. Tolkienove knjige nastale su po uzoru na Knjigu nad knjigama. Stotine milijuna ljudi čitali su Tolkienove knjige. Popularnost njegovih knjiga eksplodirala je prema neslućenim visinama počevši začudo s američkom sekularnom "hipijevskom" subkulturom šezdesetih i sedamdesetih godina (sjetimo se Led Zeppelina i drugih rock sastava s pjesmama o Tolkienovim djelima). Ali većina njih zanemaruju (vjerojatno i producenti i realizatori filmova) ili nisu svjesni činjenice da je Tolkien bio gorljivi katolik. Nakon očeve smrti, uz majku su ga odgajali i fratri. Pričešćivao se svakodnevno. Živio je 55 godina u skladnom braku s voljenom ženom Edith i četvero djece. Upravo on je svog bliskog prijatelja, slavnog pisca C.S. Lewisa, obratio na kršćanstvo. Iz Tolkienova katoličanstva, trajne ljubavi i dara za jezike, žarke želje da svojoj voljenoj domovini Engleskoj (po uzoru na Ilijadu, Eneidu, Kalevalu, Beowulf) pokloni nacionalni mit (koji nije imala) i stravičnog iskustva rata, smrti i prisutnosti zla i grijeha u rovovima Prvoga svjetskog rata, rađala su se njegova književna djela.

Možemo reći da je Tolkienov najveći uspjeh u tome što je nacrte Biblije satkao u svoja djela i prožeo ih njezinim duhom. Onima što gaje odbojnost i predrasude prema kršćanstvu i odbijaju se približiti makar na par koraka Svetom pismu (a kamoli čitati ga), Tolkien je neopazice "podvalio" spasonosni nauk kršćanske Objave, harmonično upakiran u književnoj formi mita. Kao kad majka prehlađenom djetetu u omiljelo mu Čokolino neopazice rastopi mrski mu Andol ili Sumamed.

Na sebi svojstven i unikatan način, Tolkien je povukao paralele između fantazije, mita i Objave. Stvorio je fantastični mit koji u sebi ima sadržaj Objave. Književnost u njegovim očima je podstvarateljstvo, po uzoru na Stvoritelja, Boga kršćanske Objave. Čovjek stvara fantazirajući i kvalitetna proza treba imati nutarnju konzistentnost sa stvarnošću. Mit se može definirati kao sakralna naracija koja tumači kako je svijet ili čovječanstvo postalo ovakvim kakvim sada jest. Mit je u svojoj biti, slično kao i fantazija, utemeljen na mašti (imaginaciji, stvaranju i kombinaciji slika) i kao takav urođen i spontan čovjeku. On je stariji od sustavnog razumskog napora (filozofija), prikupljanja znanja (znanost) i voljnih čina (religija) i predstavlja njihov "spiritus movens" i izvorište. Kao takav, mit je primarni izraz želje i nutarnje datosti čovjeka da se uklopi u svijet, razumije ga i u konačnici nadiđe, transcendira. Mit, kao naracija (formirana bilo usmenom, bilo pismenom predajom) je nužno predaja, tradicija s generacije na generaciju. Tolkien je uvijek vjerovao da je kršćanstvo onaj izvor svih mitova, jedini mit koji se uistinu dogodio. To je arhetipni mit koji daje smisao svim drugim mitovima. Svi ostali mitovi svijeta samo su njegova refleksija u ljudskoj mašti. Oni su načini "naziranja" dubokih istina metafizičke stvarnosti i sadrže odbljeske jednog istinskog svjetla što izvire iz Boga. U skladu s tim, sekundarni svijet književnih djela može samo reflektirati temeljnu istinu: Bog se utjelovio u vremenu, u prostoru, u čovjeku i njegovoj povijesti. Možemo reći da je Tolkienov najveći uspjeh u tome što je suvremenog čovjeka približio Objavi putem mašte.

Zavirimo sada nešto detaljnije u Tolkienov svijet subkreacije i potražimo mjesta tog susreta. Potražimo skrivenog Boga. U narednih nekoliko članaka, pojasnit ćemo tok kroz povlačenje paralela između sadržaja četiri knjige Evanđelja i četiri najznačajnija Tolkienova književna djela: Hobit, Gospodar prstenova, Silmarillion i Povijest Međuzemlja. Počnimo s najaktualnijim.

Hobit, Krist i avantura života

Kad čovjek ugleda ilustraciju koju je sami Tolkien izradio za omot knjige Hobit, odmah bude jasno da ona neodoljivo podsjeća na ilustraciju Uspona na goru Karmel(sv. Ivan od Križa). Pustogora,domovina patuljaka, slika je Karmela. Brdo Karmel danas je pod zaštitom UNESCO-a kao vrijedno nalazište arheološkog blaga, s ostacima drevnih ljudskih nastambi u mnogobrojnim špiljama. I kao što novozavjetna knjiga Otkrivenja spominje prolaz Karmela kao mjesto bitke Armagedona (usp. Otk 16,16), tako se i Bitka pet vojski odvija u podnožju Pustogore.

Središnja tema unutar ovog dijela Tolkienova sekundarnog mita je tema povratka dugo očekivanog kralja (usp. Otk 3,21). Thorin Hrastoštit krenuo je na put povratka zlatnom prijestolju svoga oca (Thrain, kralj pod gorom) i vodit će svoje vjerne sa sobom.

Patuljaka koji dolaze u posjet Bilbu ima dvanaest (usp. Mk 3,1-15). Gandalf kaže da su oni skupljeni "od sva četiri vjetra". Njima se pridružuje njihov kralj (Thorin) i oni se bore da svome narodu vrate dom, izgubljeni raj (Milton) u koji se uvukao zmaj (Smaug; usp. Post 3,1). Zvuči poznato? U toj borbi shvaćaju da je dom tamo gdje je srce, a srce je tamo gdje je blago (usp. Mt 6,21). Iz srca je potrebno izbaciti zmaja lakomosti, temeljnu napast patuljaka (bogatstvo), a to ne ide bez žrtve pa i žrtve vlastitog života.

Hobit Bilbo odlazi na životnu avanturu. On je slika svih nas. Naše osobne avanture. To je avantura herojeva putovanja. Gandalf za Bilba kaže da "u njemu ima mnogo više nego što se naslutiti dade, i pregršt toga što on sam o sebi još ne zna". Ovo je središnja tema knjige. Svi likovi Tolkienova fantastičnog mita prolaze ovaj put, svatko na svoj specifičan način, pa tako i Bilbo.

Herojevo putovanje poznatije je pod imenom monomit.

Ono je temeljna sastavnica svih velikih svjetskih mitova, religija i suvremene pop kulture (strip junaci, primjerice Superman).

To je priča o odrastanju. O sazrijevanju. Ona se događa zapravo i svakome od nas. Život je putovanje. Na tom putu "dom je iza, a svijet je ispred nas", kako lijepo opisuje Stara putna pjesma, koja predstavlja srž same knjige (pojavljuje se kasnije u više verzija i u Gospodaru prstenova).

Putovanje se sastoji od tri dijela: odvajanja (od doma i poznate sredine), inicijacije (u stvarni svijet pun izazova i kušnji; odrastanje) i povratka (osobni doprinos zajednici). Put je to od osjećaja odvojenosti i otuđenosti duše do spoznaje o povezanosti sa svime živime i odgovornog doprinosa sredini kroz jedinstvene osobne talente stečene na putu. Na putovanju se prolazi kroz nekoliko etapa: poziv na avanturu, nadnaravna pomoć, prag iz poznatog u nepoznato, pomoć mentora, izazovi i kušnje, otkrivenje (smrt i uskrsnuće), preobražaj, pomirenje, osobni dar zajednici.

Riječ heroj dolazi iz grčkog jezika i znači polubog. Onaj koji spaja nebo i zemlju. Iz ove definicije jasno je tko je uzor svim "herojima". Drevni mit "umirućeg Boga", koji je dio svih poganskih drevnih mitova (Baal, Adonis, Ra, Oziris, Dioniz, samo su neki od primjera ovog motiva u poganskim mitologijama), ulazi tako u stvarnost. Mašta (fantazija) predskazuje javu. Taj mit se događa u povijesti primarnog, stvarnog svijeta, na određenom mjestu, u određeno vrijeme. Čini ga određena osoba - Isus iz Nazareta, sin Marijin, s definiranim povijesnim posljedicama. Postajući činjenicom ne prestaje biti mitom; u tome je čudo. Martin Buber kaže da je "Evanđelje najviši trijumf mita"(Hasidske priče). U tom smislu možemo govoriti o Kristovu mitu u pretkršćanskim religijama, kao čežnji i traganju za božanstvom i tajanstvenoj objavi u prirodnim i donekle povijesnim događajima u svakom mitu. To je ono "sjeme Logosa" (spermatikos Logos) o kojem piše sv. Ivan (Iv 1,9), sv. Justin Mučenik i antički stoicizam. Heroj izvornog "mita" je Krist koji umire za svoju zaručnicu Crkvu, a ona mu uzvraća svetošću života (usp. Ef 5 ,25-30). Krist je prošao izvorno "herojevo putovanje" i on je arhetip, prauzor monomita. On je prešao najteže i najslavnije herojsko putovanje i sve njegove postaje.

Na isti put smo i mi pozvani.

Na "neočekivano putovanje" koje nas vodi u "zmajevu pustoš", unutar našeg srca. Snagom smrti i uskrsnuća Kristova doživljavamo preobražaj i kroz borbu odbacujemo grijeh. Bili smo "tamo i opet natrag"; vraćamo se u svoj "Shire" gdje, preporođeni, donosimo darove zajednici.

U sljedećem članku, nastavljamo naše putovanje Tolkienovim univerzumom pa ćemo dekodirati tragove Objave u najpopularnijem dijelu njegova subkreacijskog mita - Gospodaru prstenova.

Danko Kovačević

J.R.R. Tolkien - tajni agent kršćanske objave: Gospodar prstenova - trijumf milosti

Nastavljamo naše putovanje kroz Tolkienovo Međuzemlje (engl. middle-earth - prostor borbe, srednji teritorij između sila dobra i sila zla) knjigom Gospodar prstenova. To je Tolkienovo najpopularnije djelo, pa ćemo mu stoga posvetiti najveću pozornost.

Ovdje pretpostavljamo da ste pročitali knjigu ili gledali istoimenu filmsku trilogiju (ili oboje). Prisjetimo se: Prstenova družina kreće na put iz Rivendela 25. prosinca. Božić je početak crkvene godine, početak hoda s Kristom. Prije dolaska u Rivendel, hobiti žive u mraku neznanja, učmalosti i samodostatnosti Shirea. Na putu do Rivendela, prolaze kroz iskustvo došašća; kroz mnoge nevolje oni "pripravljaju put Gospodinu i poravnjuju mu staze" (usp. Mk 1, 1-8) u svome srcu i razumu. U Rivendelu slušaju navještaj (Elrondov koncil), istinu o svijetu, povijesti, sudbini. Spoznaju da je svijet u trajnom ratu protiv Sotone (Sauron je subkreacijska slika palog anđela) i sila zla (usp. Ef 6,10; Pt 5,8). Shvaćaju da moraju zauzeti stav, izabrati stranu i krenuti na put s osobnom borbom i zadaćom. Dobivaju poslanje u službi zajednice. Prozvani su slika Crkve (grč. ekklesia- skup, koncil, oni koji su prozvani). Crkva je Mistično tijelo, duhovni organizam, družina.

Ali gdje je u družini sama Glava, Krist?

On je skriven unutar tri lika, kroz tri svoje dimenzije.

Frodo je slika Krista svećenika (usp. Heb 4,14). On preuzima na se križ uništenja grijeha (Sauronov prsten ) i nosi ga prema svojoj Kalvariji (Planina Usuda u Mordoru) gdje ulazi u planinu nad užareno vulkansko grotlo (silazak nad pakao; usp. Mt 12,40, Rim 10,7; Ef 4,9.). Na putu mu pomaže njegov Šimun Cirenac, hobit Sam Gamgee. Frodo podnosi muku i prolazi kroz iskustvo slično "tamnoj noći" (po uzoru na karmelićansku duhovnost sv. Terezije Avilske i Ivana od Križa) kad mu otkažu osjetila (ne sjeća se okusa hrane ni dodira vode, ni vjera ni stabala ni cvijeća; ni mjeseca ni zvijezda; "gol je u mraku").

Aragorn (ime znači: kraljevsko stablo, od kraljevske loze) je slika Krista kralja (usp. Iv 18, 36-37). On je vođa i pripadnik drevnog soja ljudi, dunedaina ("ljudi sa Zapada" - katoličanstvo je religija Zapada). Tih ljudi je u Međuzemlju ostalo jako malo i tu žive kao šumari. Šuma je "Božji puk, narod Njemu stečen" (usp. 1 Pt 2, 4-9). Ona je Tolkienova slika biblijske slike stada, a šumar je slika biblijske slike Dobrog pastira (usp. Iv 10,11-18). Nisu li oboje slika današnjeg "alter Christusa" - župnika ili redovnika, malobrojnih (kao i dunedaini) i na oko čudnih, često predmeta izrugivanja zbog teškog nerazumijevanja njihove uloge i neshvaćanja opasnosti ovoga svijeta koje skriveno vrebaju na "šumu" i "stado". Budno pazeći i bdijući kao "lav iz plemena Judina" (usp. Otk 5,5; nekad se vjerovalo da lavovi spavaju s jednim okom otvorenim), Aragorn nije naočit (Zagonetka o Strideru) i ljudi ga gledaju kao čudaka (usp. Iz 53,2-3). On je predvodnik vojske Dobra u ratu protiv sila Zla (usp Jr 23,5). Na tom putu on "prolazi dolinom smrti ali zla se ne boji "(usp. Ps 23) dok korača Stazama Mrtvih. Iz tog silaska nad pakao izlazi pobjedonosno a slijedi ga vojska mrtvih, "vjerolomnici" (oslobođene duše iz čistilišta). Ruke kraljeve ruke su iscjeliteljske. Kao što Krist liječi bolesne i čini čuda, Aragorn se nakon sumraka kriomice u tajnosti i poniznosti uvlači u kuće liječenja i polaganjem ruku ozdravlja ranjenike. Uskoro mu dovode bolesnike iz čitavog grada i on liječi cijelu noć (usp. Mk 1,32-34; Mt 12:23) da bi se u zoru iskrao natrag u osamu, a glas o njemu pročuo se po čitavoj okolici (usp. Mk 1,28). Vilenjaci mu daju nadimak Envinyatar (Obnovitelj). Krist kralj obnavlja (usp. Iz 43,19a; Otk 21,5). Slika je to sakramenta bolesničkog pomazanja. U konačnici, kao Krist kralj, pobjeđuje i vlada za vijeke vjekova. Na svojoj krunidbi, Aragorn pjeva: "Et Eärello Endorenna utúlien; Sinome maruvan ar Hildinyar tenn' Ambar-metta". (prevedeno s vilenjačkog, znači: "Dođoh preko velikog mora u Međuzemlje. Na ovom ću mjestu prebivati ja i moji nasljednici dok je svijeta i vijeka.") Ali njegova krunidba samo je uvod u jedan još veličanstveniji događaj: svadba, vjenčanje Kralja i njegove zaručnice Crkve (Arwen); kao u knjizi Otkrivenja (usp.Otk 19,7). Arwen ima nadimak Undomiel, što znači "zvijezda Danica". To je atribut njezina zaručnika (Krist) a tako i nje same (Crkve). Vjenčanje se događa u Minas Tirithu, Bijelom Gradu (Jeruzalem; usp. Otk 21). U njemu raste kraljevsko stablo, "telperion", (Aragornov stijeg), slika stabla života zasađenog u rajskom vrtu Edenu (usp. Post 2,9). Aragorn iskazuje etiku ljubavi i kršćanski kozmopolitizam kada poraženima (ljudi koji su se borili na strani Saurona i sila zla) oprašta bezuvjetno i daje mogućnost nastavka slobodnog života u njihovim krajevima. Desetljećima kasnije, dok je još u snazi, Aragorn prepušta tron svome sinu i odlazi u smrt svojevoljno. On "odlazi od svoje volje i vraća dar života slobodno", kao i Isus (Iv 10,17-18). Onima koji su ga gledali položenog na smrtnom odru u čudu se činilo "da su se u njemu stopile mladenačka dražest, muževna srčanost i staračka mudrost i veličajnost... slika i prilika sjaja ljudskih kraljeva usred nepomućene slave prije loma svijeta". Zar ne stječemo sličan dojam kad obilazimo odre svetaca i blaženika? Nije li ovo slika onog što i sami iščekujemo - obnovljenog edenskog čovjeka prije pada i još više, naše preobražene egzistencije na kraju vremena u općinstvu svetih?

Gandalf je slika Krista proroka (usp. Dj 3,22-23). Vilenjaci ga zovu Mithrandir (sivi hodočasnik). On podučava sve oko sebe, tumači povijest, vidi dalje i bistrije u budućnost i duhovni je vođa družine. I dok je Abraham prinio žrtvu Jahvi na brdu Morija, Gandalf se žrtvovao za družinu u pećinama Morije. Ušao je u duel s Balrogom, slugom i prorokom Sotone, i pao u bezdan. Ali bezdan doziva bezdan (usp. Ps 42). Gandalf, kao slika sluge Jahvina, uzdignut je na novi život (usp. Iz 52,13). Sivi hodočasnik postaje Bijeli Jahač (usp. Otk 19:11). Njegov štap i palica njegova utjeha su mnogima (usp. Ps 23,4). On njime tjera demone (ozdravljenje Theodena i progon Nazgula pred Minas Tirithom). Na mostu u Moriji Balrogu se predstavlja kao sluga "tajne vatre". Nosi prsten Naryu, prsten vatre. Taj prsten mu je dao Cirdan Brodograditelj u Sivim Lukama sa zadatkom da, kao prorok, "zapali srca ljudi u svijetu koji se hladi". Ta vatra srca ima dvije osobine: svjetlost (istina) i toplinu (ljubav). Goriš a ne izgaraš, kao Jahvin gorući grm. Vatra kojom izgaraju Balrog i Sauron nije takva. Sotona može samo iskriviti stvoreno ali ne i stvarati. On je samo artifex, a ne Creator. Stoga je njihova vatra nakaradna. Ta vatra konzumira i ne svijetli. Obojica su tamni i vrući na dodir, jer im nutrina gori vatrom vječne frustracije i paklenih muka zbog neuspjele i zlonamjerne imitacije stvaranja (Creator - Bog Stvoritelj). Njihovoj vatri, jer je nižeg reda (artifex), potrebna je tvar, stvorenje kao gorivo da bi se održala. A to gorivo postaju u svojoj zloći oni sami. Ta vatra je zapravo sjena.

Nakaradni su i Orci. Nekoć vilenjaci, pali su pod vlast Saurona koji ih je iskvario i nagrdio. Njihova ružnoća samo je simbol i odraz one dublje nutarnje ružnoće, iskvarenosti karaktera i duše. Oni su moralne nakaze.

Ostale rase u Međuzemlju čine hobiti patuljci, vilenjaci i ljudi. Ove rase su diferencirana subkreacijska slika ljudskog roda primarnog svijeta.

Hobiti su slika prostodušnosti, nevinosti, poniznosti i skromnosti. Oni su "ludi ovog svijeta koje izabra Bog" (usp. 1 Kor 1, 26-31). Frodo postaje nositelj Prstena riječima: "ja ću odnijeti Prsten, iako ne znam put." Pouzdaje se u providnost. Ali i on kao da je ranjen istočnim grijehom. Na samom kraju puta ne uspijeva činiti ono što želi i ostvariti svoju zadaću (usp. Rim 7:18-19). Međutim, Bog nikog ne testira iznad njegovih granica (usp. 1 Kor 10,13). Frodo je ranije, kao i njegov ujak Bilbo, pokazao samilost prema Golumu. I tada, pod svodovima Sammath Naura doživljava ostvarenje petog blaženstva (usp. Mt 5,7). Milost s visina dovršava njegovu zadaću. Proviđa mu Goluma (simbolični prikaz utjelovljenog grijeha Hobita) koji dovršava uništenje Prstena i samog sebe. Bog djeluje i kroz pogreške svojih stvorenja i opet sve izvodi na dobro. To je trijumf milosti.

U središtu Tolkienove priče je motiv eukatastrofe. To je riječ koju je sam Tolkien, kao vrstan lingvist, skovao (grč. "dobra katastrofa", katastrofa s naglim obratom). Po uzoru na stvarnu, centralnu eukatastrofu ljudske povijesti: Kristovo uskrsnuće. Upravo kad se čini da je sve izgubljeno, božanskom milošću i providnošću sve izlazi na dobro. Vojska zapada je spašena iz beznađa već izgubljene bitke protiv nadmoćnog neprijatelja uništavanjem Prstena. Frodo je spašen providnošću, na krilima orlova (usp Iz 40, 26-31). Kasnije, on nosi kamen bijel kao zvijezdu (usp Otk 2,17).

Mordor (slika pakla) je uništen, Sauron upropašten, a grijeh (prsten) zatrt na dan 25. ožujka. Upravo na blagdan Blagovijesti kad je Marija svojim "Fiat" "đavlu silu svu slomila". Svoj "fiat" izrekli su svi članovi družine, pa i sami Boromir. U trenutku svoje smrti on priznaje za svog kralja Aragorna, ispovijeda mu svoje grijehe. Aragorn ga umiruje, kao da mu daje odrješenje ("budi s mirom, sine gondorski") i Boromir, pomiren, izdahne na njegovim rukama.

No hobiti imaju i svoju napast. Ona je u ravnodušnosti, epikureizmu života. Smisao života postaje odsutnost bilo kakve patnje i boli. Hedonizam. Zatvorenost u svoj mali krug (Shire) i nebriga za svijet. Neznanje i ignorancija.

Patuljci su na neki način simbol one radne dimenzije ljudskog života (homo faber). Marljivi poduzetnici i obrtnici, oni u svojim radionicama u znoju lica svoga (usp. Post 3,19) obrađuju metal i drago kamenje, plod zemlje radom ruku svojih. I upravo tu se krije njihova napast. Napast bogatstva. Želja za imanjem. U toj želji ponekad odu toliko daleko da ne primjećuju ništa drugo osim svoga blaga i to im pomućuje razum (usp. Pnz 8,18; Lk 12,15; 1 Tim 6,9). A to blago je propadljivo (usp. Mt 6,19-21) i lako se izgubi (zmaj Smaug).

Vilenjaci su na neki način simbol one umjetničke dimenzije ljudskog života (homo ludens). Prema izrazu iz Knjige Postanka, svakomu je čovjeku povjerena zadaća da bude stvaratelj vlastita života (artifex). U određenom smislu čovjek od života treba napraviti umjetničko djelo, odnosno remek-djelo. Bezbroj puta biblijska je riječ postala slikom, glazbom, poezijom, prizivajući umjetničkim jezikom otajstvo "Riječi koja je postala tijelom". Upravo to u Tolkienovu svijetu rade vilenjaci. Vide ljepotu Božju u stvorenju. Oni su zaštitnici mudrosti, predaje. Poezije, povijesti, legendi. Slikari i graditelji. I sami lijepi, često upadaju u tu svoju osnovnu napast. Napast ljepote. Ljepota je, naime, uvijek bila doživljena kao jedna od privilegiranih poveznica između čovjeka i božanskog. Nema religije koja nije svoja iskustva iskazivala i kroz umjetnička traganja za ljepotom. Za Isusa je rečeno da je "najljepši od sinova Adamovih" (usp. Ps 45). Ali kad se od ljepote ovoga svijeta radi idol, onda to vodi u propast. Ljepota i umjetnost ne smiju biti idolima, oni su samo most do Boga. Vilenjaci su previše navezani na ljepote ovoga svijeta,čije obličje prolazi (usp. 1Kor 7, 29-31). Zato su nostalgični, tužni, žive od sjećanja. Koliko danas ima takvih ljudi u umjetnosti. Ljudi okrenutih unatrag. I naši stari (ljudi treće životne dobi) često padaju u tu napast da se okreću unatrag, žive od lijepih sjećanja. Ali to nije život čovjeka kršćanina, koji uvijek treba gledati ispred sebe, na život vječni koji ga tek iščekuje.

Rasa ljudi, stoga, "što zarana mrije" (proslov knjige), okrenuta je unaprijed. Oni su svjesni svoje smrtnosti i ona im je, ispravno shvaćena, zapravo dar a ne prokletstvo. Svaki trenutak može im biti posljednji i u tome se krije ljepota života. I tajna svetosti. Ali smrtnost ima u sebi jednu veliku napast za čovjeka. Napast moći. Tolkien sam za svoje djelo kaže: "...ono govori o smrti i želji za besmrtnošću. To je najveći dokaz da je ove knjige napisao upravo čovjek." Poznata nam je znamenita izreka engleskog lorda Actona iz 1887. godine: "Moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno. Veliki ljudi su gotovo uvijek i loši ljudi..." Tolkien to slikovito prikazuje likovima Prstenovih Utvara. Nekoć veliki ljudski kraljevi, zaslijepljeni željom za moću, primili su od Saurona (pali anđeo) prstenove moći i postali robovi njegove volje (usp. 2 Sol 2, 9-12). Dug život je lažno rješenje. To na vlastitoj koži dobro osjeća Bilbo kad uoči svog 111. rođendana (živi dugo jer posjeduje Prsten Vladar) Gandalfu kaže da se osjeća "rastegnut kao maslac, razmazan pretanko na previše kruha". Vječni život se ne stječe ekstenzijom vremena nego njegovom transcendencijom, nadilaženjem. Jedini način da nadiđemo vrijeme je prolazak kroz smrt. Upravo ono čega se čovjek najviše boji, to ga spašava. Spašava ga jer je kralj ljudi prošao "Stazama mrtvih" i mi ga samo trebamo slijediti. Vrelo života nije u instrumentalizaciji i podređivanju čovjeka i stvorenja svojoj osobnoj volji nego u "polaganju života svoga za prijatelje svoje" (usp.Iv 15,13). Aragorn to shvaća i postaje kraljem (usp.Heb 2,14-18) a Nazguli ne. Oni propadaju, zajedno s uništenjem izvora njihove zgrnute moći (Prsten Vladar).

Koncentracija moći i podređivanje drugih svojoj volji sama je srž onoga što Sauron čini a to je magija. Grijeh oholosti. Magija stvara prstenje moći; magija stvara monstruozne kreature (uruk hai, nazguli, čudovišna leteća bića, konji, trolovi), iskvarene ljude (nazguli, Sauronova Usta, istočnjaci iz Harada). Magija je obećanje moći ljudima. Odgoda smrti. Utjelovljenje magije je Prsten Vladar. Onaj tko ga nosi upao je u krajnju oholost. Zajednica za njega više ne postoji. Postaje nevidljiv. Uništeni su mu svi prirodni ljudski odnosi i identitet. Postaje nevidljiv svijetlu istine i sakriva se od nje u mrak Maglovitog Gorja (Golum) ili Barad dura (Sauron). Magija je subkreacijska slika onoga što Tolkien prepoznaje kao veliko zlo suvremenog svijeta - zloupotreba tehnologije.Tu zloupotrebu Tolkien je najbolje osjetio na vlastitoj koži kao vojnik na fronti Prvog svjetskog rata. Horor koji se spuštao na ljude i sijao smrt kroz avione, tenkove, topove, mine, bacače plamena, strojnice. Horor uništavanja engleskog krajobraza i prirode mašinom industrijalizacije. Magija kroz tehnologiju vodi dominaciji i tiranskoj reformi stvorenja Ova magija (čitaj: zloupotreba tehnologije) i danas je aktualna. Horor manipulacije ljudskim životima medicinskom tehnologijom (genetski inženjering, manipulacija embrijima). Stvaraju se suvremeni Orci. Hladni rat zapravo nikad nije završio. Naoružavanje raste. Sve više nacija ima nuklearno naoružanje.

Kao što Sauron zloupotrebljava palantir i tako obmanjuje ljude i pomućuje im razum (Saruman, Denethor), tako i suvremeni mediji priopćavanja (TV, Internet, tisak) plasiraju pristrane, nepotpune i netočne informacije ljudima. Svijetom želi zavladati oligarhija moćnih.

Ali ovakva moć ne može potrajati. U konačnici, jedina prava moć je ona koju imamo ne nad drugima, nego nad samim sobom. Vladar koji prvo vlada nad samim sobom je sposoban zastupati svoje podanike. On ne nameće svoju volju već služi i volja njegovih podanika tada cvjeta i podržava ga. Takav vladar zaslužuje i dobiva ljubav svoga naroda. On je Krist, u liku kralja Aragorna (Fil 2,6-11).

I priroda, kao i u knjizi (pobuna Enta) uzvraća udarac (u našem svijetu to su uragani, poplave, požari). Ovdje se očituje Tolkienova franjevačka duhovnost. Ekološka svijest. Ponajviše u liku Radagasta Mrkog, koji je subkreacijska slika sv. Franje Asiškog. Upravo je život sv. Franje putokaz pravom pristupu prirodi. Priroda prestaje biti predmet poganskog štovanja, božanstvo sama po sebi i postaje ono što jest - putokaz k pravom, živom Bogu. Kao takva vrijedna je naše pažnje i možemo joj se vratiti obnovljeni i stopiti se s njom videći sućutno kroz nju Božju prisutnost u svemu stvorenom.

Tehnologija (magija) nas neće i ne može spasiti. To je ono što je Goethe rekao u Faustu, i što je George Lucas odjenuo u moderno ruho (Ratovi zvijezda). Naš laptopi, Iphone uređaji, automobili nisu dovoljni. Moramo se osloniti na svoju intuiciju, na svoje istinsko biće.

Ali nije ni tehnologija (magija) uvijek po sebi loša (Gandalf). Ona nam može priskočiti u pomoć kada je potrebno. Čovjeku je dana da je koristi mudro, na izgradnju sebe i stvorenja.

Ona je tu da služi a ne da bude gospodar. Ona može biti ne samo u funkciji korisnog nego i onog lijepog, estetskog. To se izvrsno vidi i na primjeru samog filma Hobit. Kao što je Tolkien spojio mit i Objavu u svojoj knjizi književnom tehnikom mythopoieije, tako je Peter Jackson korištenjem najmodernije filmske tehnologije (high frame rate) spojio mit i stvarnost. Dok gleda ovaj film, kino posjetitelj stječe takav dojam realnosti kao da je i sam dio priče. Kao da je ona dio naše osobne svakodnevice i čeka nas, tu negdje iza kuta, u našem kvartu.

Ako je Rivendel bio postaja na putu družine (Crkve) na kojoj su stekli milost (sakrament) krštenja (spoznaja svjetla istine i brisanje Istočnog grijeha - Frodo je iscijeljen od uboda Nazgula), onda je Lothlorien postaja na njihovu putu koja je slika sakramenta krizme (potvrde). Naime, svaki član družine prstena tamo se okrepljuje i potvrđuje u svom poslanju. Dobiva prigodni dar - materijalni i duhovni (savjet i informacija). Dar providnosti, koji ih osnažuje u njihovu poslanju i zadaći. To je slika darova Duha Svetoga. Darove dobivaju iz ruku Galadriel. Ona je posrednica milosti -"mediatrix", marijanska figura.

Na putu se družina okrepljuje lembasom, vilenjačkim kruhom koji i u malim količinama daje neobičnu snagu i izdržljivost tijela i duha kad se jede na prazan želudac. Taj vilenjački kruh je slika pričesti. Ovo je subkreacijska slika ljudi kao što su sv. Franjo Borgia i Theresa Neumann, koji su živjeli isključivo od pričesti. Tolkien je i sam zagovarao i prakticirao svakodnevnu pričest. Krunidba kraljeva, davanje zakletvi, brak, spomendani; sve su to događaji koji imaju euharistijski karakter a dio su Tolkienova sekundarnog svijeta.

Po završetku misije i Sauronovoj propasti, Frodo ne ostaje dugo u Međuzemlju. Ništa ga više ne veže za ovaj svijet (usp. 2 Tim 4,7-8). On, kao slika Krista svećenika, u stanju celibata napušta obale ovoga svijeta i odlazi lađom (slika Crkve) na krajnji Zapad (Valinor) - Nebo. Sam Gamgee, s druge strane, ženi se i stvara vlastitu obitelj jer ima mnogo toga još za učiniti, vidjeti i voljeti na ovom svijetu. Obitelj je temeljna stanica društva. Kućna Crkva. Njegovim povratkom obitelji, u ritam svakodnevice koji rađa svece, završava ovo čudesno putovanje po Međuzemlju Trećeg Doba.

U sljedećem članku o Tolkienu i Objavi proširit ćemo vidike. Osvrnut ćemo se na Tolkienovu kozmogoniju i odraz starozavjetne poruke Objave unutar sekundarnog svijeta mita u knjizi Silmarillion.

Danko Kovačević

J.R.R. Tolkien - tajni agent kršćanske objave: Silmarillion - U početku bijaše...

 ...Riječ, Logos, a kod Tolkiena je to: "Ea!" "Neka stvari budu!" 

Ovu riječ na samom početku knjige Silmarillion izgovara pravi Gospodar prstenova: Eru (Jedini). On je Tolkienova slika novozavjetnog Boga Oca, odnosno starozavjetnog Jahve.

Ovdje je jasno da padaju u vode sve optužbe po kojima Gospodar prstenova, navodno, promovira maniheističku herezu. Zlo i dobro nisu ravnopravni, niti je materija zla, a Bog udaljen od stvorenja. Eru je jedan i neprikosnoven. On ima zadnju riječ u svemu. Posredstvom providnosti i milosti, posebice kristološke naravi triju likova (Frodo, Aragorn, Gandalf) prisutan je aktivno u svijetu.

Već je iz Gospodara prstenova jasno da je Tolkien stvorio jedan čitav sakramentalni svemir. Ovdje kroz Silmarillion on izlaže jednu čitavu kozmogoniju. Eru, kao i Bog, stvara "ex nihilo", on je duh, izvan fysisa, stvara izvan vremena. Bog stvara nebo, zemlju (pusta i prazna) i vode (nad kojima lebdi Duh; usp. Post 1,1-4). Eru, Tolkienova slika Boga, stvara anđele (nebo) u obliku bića koja se zovu Ainur (i niže redove - Maiar. Sauron i Gandalf su iz ovog nižeg reda "anđela"), prazninu i pjesmu (vode). Zato vilenjak Legolas (i svi vilenjaci) izbjegava more (vodu). Jer u njemu još čuje "pjesmu stvaranja" koja ga zove kući, na zapad Valinora (kraljevstvo "anđela"). Zar ne vidimo u Legolasu i sebe same? Koliko puta je nas osobno glazba iznutra neobjašnjivo pokrenula; kao da u njoj osjećamo Božji zov na sustvaranje, kreativnost, susret? Sad nam može biti jasno zašto glazba ima tako važno mjesto u liturgiji Crkve. Tolkienove knjige pune su pjesama. Soundtrack obiju filmskih trilogija (kompozitor Howard Shore) zarađuje milijune i oduševljava ljude širom svijeta.

Što se tiče praznine, Eru u nju šalje "Neugasivu Vatru" (Logos, dakle Mudrost, dakle Krist; usp. Mudr 7,25-27) i "ona je u srcu svijeta i svijet po njoj biva". To je ona tajna vatra kojoj služi Gandalf. Na njezinu plamenu pali se vatra njegova prstena, Narye. Ovu tajnu vatru u srcu svijeta vidimo svaki put kad pogledamo ikonu ili sliku Presvetog Srca Isusova. Ono je okrunjeno vatrenim obručem, gori od ljubavi. Nasljedujući ga, i sveci gore ovom vatrom ljubavi i svjetlom istine (usp. Iv 1,16). Kažu da su svojevremeno ljudi žurili gasiti požare u šumama Umbrije a tamo bi pronašli sv. Franju i sv. Klaru kako razgovaraju. Sveti Serafim Sarovski sjajeći onom svjetlošću Duha Svetoga kojom je i Krist sjajio na gori Tabor, obasjavao je šume u kojima je boravio. Iz sv. Filipa Nerija i zimi je isijavao nekakav topli sjaj na kojem su ljudi mogli ruke grijati. Kad je umro, otkrilo se da su mu neka rebra bila pomaknuta u nepravilan položaj jer mu je srce na neobjašnjiv način bilo povećano.

Marijanski lik u kozmologiji Silmarilliona je Varda Elentari. Ona je nebeska kraljica (slika po uzoru na misterij kojeg se Katolička Crkva spominje u petom slavnom otajstvu krunice). U knjizi Prstenova družina Frodo i Sam prisluškuju vilenjake koji putuju u Sive Luke pjevajući Vardi. Ako pročitamo tu pjesmu, odmah će nam biti jasno da se radi o klasičnoj marijanskoj pjesmi. Varda je, kao Marija, zvijezda mora. Ona je kraljica zvijezda, svod-vladarica (značenje imena Elbereth) i zvijezda krijes (značenje imena Gilthoniel). Njeno ime Frodo zaziva u srazu sa Šelobom.

Bog izgovara, Eru pjeva. Njegovu pjesmu prihvaćaju Ainuri-anđeli (Job 38,7). Glazba je u vidu muzike sfera (vjerovanje da se planeti kreću po određenoj harmonij-muzici) bila element kozmologije od antike sve do renesanse.

I Tolkien je započeo s pjesmom. Inspiraciju za početak pisanja svog grandioznog djela nalazi 1914. godine (možda i ranije) kada nailazi na pjesmu anglosaksonskog pjesnika iz 9. stoljeća, Cynewulfa. Pjesma se zove Crist (Krist). Dva stiha pjesme pogodila su ga kao munja iz vedra neba:

Ealla Earendel engla beorthast

Ofer middangeard monnum sended!

(Zdravo Earendele, najsjajnija zvijezdo

iznad međuzemlja čovjeku poslani!)

Tako je nastao lik imenom Earendil (ime znači: "ljubitelj mora"), vjerojatno po uzoru na sv. Brendana Pomorca, irskog monaha iz 5. stoljeća za kojeg predaja kaže da je pronašao put do obale američkog kontinenta nekoliko stoljeća prije Vikinga. S njime počinju sva Tolkienova djela. Riječ je o još jednoj subkreacijskoj slici Krista.

Earendil, predak Aragornov, odlazi lađom na krajnji zapad i kao prvi smrtnik kojemu to uspijeva, traži pomoć nebeskih sila (anđela) u borbi protiv Morgotha koji pustoši Međuzemlje. Oni se odazivaju a Morgoth biva svrgnut i poslan u prazninu (pakao). Za vječni primjer ljudima i Međuzemlju, Earendil je poslan sa svojom lađom da plovi po nebu kao Venera "zvijezda Danica" (Krist). Bočica sa svjetlom koju Galadriel daje Frodu u Lothlorienu sadrži upravo "Earendilovo svjetlo, koje svijetli kad se sva ostala svijetla utrnu".

Tolkien je svoje učestale snove o "velikom plimnom valu" (koje je, zanimljivo, naslijedio njegov sin Christopher) uklopio u priču o velikom kraljevstvu ljudi, Numenoru. I kao što se Noa u arci spašava od potopa što je zadesio oholo čovječanstvo, tako se Elendil (Earendilov potomak) na svojoj lađi spašava od potopa Numenora i oholih kraljeva (Ar-Pharazon) koji su podigli oltare idolima i crnoj magiji (Sauronu), zaboravivši na Stvoritelja (Eru). Na istoku i kopnu koje tamo pronalazi, Elendil osniva kraljevstva Arnor i Gondor.

Eru se još naziva i imenom Iluvatar, što znači otac svih. Njegova djeca, ljudi, zovu se "eruhin", djeca Jednoga. Čovjek (vilenjak, patuljak, hobit, ljudi) je stvoren na sliku Božju kao duhovno biće. Sva djeca Jednoga su i međusobno slična. Zar se ovdje ne krije jedna prekrasna Tolkienova ekumenska poruka?

Rekli smo da je Sauron bio pali anđeo, strah i trepet Međuzemlja. Iako Tolkien to negira, moramo primijetiti da njegovo ime neodoljivo podsjeća na grčku riječ "sauros", što znači reptil. Kao što zmija u rajskom vrtu vara Adama i Evu i nudi im plod sa Stabla spoznaje dobra i zla (usp. Post 3,1-7), tako i Sauron Prijetvorni (kako ga zove Aragornov rod - dunedaini) vara ljude i nudi im prstenove moći. Njegov simbol, jedno budno oko bez vjeđe, od davnina (Egipat) je simbol centara moći ovoga svijeta i tajnih loža zla (masoni).

Ali i Sauron Veliki je nekoć bio samo sluga jednog većeg zla. Prvog i najvećeg palog anđela imenom Morgoth (Crni Neprijatelj). On je slika Sotone. Kao i Lucifer, Morgoth je nekoć bio najsjajniji i najmoćniji od anđela, izvornim imenom Melkor. I kad je Eru pozvao Ainure (anđele) da s njime oblikuju svijet glazbom, Melkor nije htio pjevati u suglasju sa svima, već je počeo vlastite melodije. U Uskrsnom hvalospjevu pjevamo u himnu: "O sretna krivico (felix culpa), koja si zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja (Krista)." U Silmarillionu je opetovano ovo načelo eukatastrofe da Bog dopušta zlo (Melkorov napjev i djelovanje) kako bi iz njega izrodio veće dobro (u konačnici Utjelovljenje Druge božanske osobe). Eru pušta Melkora da pjeva ali od njegove zle melodije (participacije na stvaranju Zemlje-Arda) čini instrument kojim stvara još divnije stvari nego je prije bilo zamišljeno i upliće ih u svoju finalnu i konačnu melodiju kojom sve pokriva.

Ali, gdje vidimo ovu eukatastrofu ljudske sudbine, Utjelovljenje Kristovo u Tolkienovu svijetu? Saznat ćemo u idućem, posljednjem članku iz ove serije o Tolkienu i Objavi. Govorit ćemo o zbirci knjiga Povijest Međuzemlja.

Danko Kovačević

J.R.R. Tolkien - tajni agent kršćanske objave: Povijest Međuzemlja i utjelovljenje

U desetom tomu (od ukupno dvanaest) 

Povijesti Međuzemlja pod nazivom Morgothov prsten Tolkien radi svoj najsmioniji književni potez.

Dok je Sauron nastojao svoju moć koncentrirati i tako stvara Prsten Vladar, Morgoth svoju moć disperzira i širi na čitavu Ardu (zemlju). Ona, (Arda) je "Morgothov prsten". Ovaj grešni svijet u kojem živimo, nagrđen je Morgothovom sustvarateljskom pjesmom zla. Ta njegova pjesma ušla je u sve pore svijeta, sva bića i stvorenja. Pa i u eruhine, "djecu Jednog" (ljude). Zar će dobri Otac, Jedini, (Eru) dopustiti da njegova djeca ostanu vječno u takvom stanju?

Neće.

U Morgothovu prstenu nalazi se jedan ključni tekst, razgovor Finroda i Andreth. Oni razgovaraju o konceptu "Estel" (nada). Estel predstavlja povjerenje u našu nutrinu i glas srca. Nadu iznad svake nade. Pa i onda kada nam stvarnost govori nešto sasvim suprotno. Nada umire posljednja; ma, ona zapravo nikad ne umire. Estel je nadimak Aragornov iz mladosti. On je "nada svoga naroda"(Iz,11). Iz Adaneline priče o Padu ljudi saznajemo kako je Morgoth iskvario ljude jer su se polakomili za brzim znanjem koje im je on nudio (usp.Pos t 2,9), odbijajući slušati Glas Erua (savjest) koji ih je upućivao da sami polako otkrivaju svijet i postanu mudri. U Andrethinu narodu postoji staro proročanstvo da će "Jedini osobno ući u Ardu i izliječiti ljude i zemlju od Morgothova kvarenja." Ali Andreth ne vidi kako će se to zbiti, jer je Eru beskrajan i svemoćan i kad bi pokušao ući u svijet samo bi ga polomio. Finrod joj odgovara da "Otac svih ne može svoju djecu (djecu Jednog, "eruhin") napustiti (usp. Ps 120) i predati ih u ruke bilo kakvom neprijatelju, pa čak ni sebi samima. Očeva želja jednostavno mora biti sreća njegove djece"(Iz 61,10-11). Otac mora na neki način ući u svijet koji je stvorio, a istovremeno ostati izvan njega jer inače ne bi bio Otac. Ulazak u svijet, utjelovljenje je jedini način da se uništi Morgothov prsten (nagrđena Arda) i stvori nešto još veličanstvenije od Prve (čiste) Arde - Obnovljenu Ardu.

Iluvatar je, kad je stvarao ljude, odredio da ljudska sudbina leži izvan granica ovoga svijeta, što zauvijek predstavlja misterij vilenjacima i samim ljudima. On je poželio da "srce Čovječje istražuje onkraj granica svijeta, jer unutar njega nikad smirenje naći neće".

Mi kršćani prepoznajemo ovdje jeku slavnog vapaja sv. Augustina: "Za sebe si nas, Gospodine, stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi. "(usp. Ispovijesti, I,1)

Tolkienov svijet vremenski prethodi dolasku kršćanstva. To je ipak sekundarni svijet. Ali Tolkien ovim tekstom jasno daje do znanja da se, kao u stvarnom svijetu, tako i u subkreacijskom svijetu Međuzemlja mora dogoditi Utjelovljenje. Zapravo, budućnost Međuzemlja je stvarni svijet, ovaj naš svijet ljudi, u kojem žive kršćani. Tolkien sam kaže da je "pozornica njegove priče ovaj svijet u kojem živimo, ali povijesni period je imaginaran". Fantastični mit, nadodali bismo. U fusnoti jednog od svojih pisama ,Tolkien procjenjuje da je naše povijesno vrijeme (ono u kojem on sam živi - 20. stoljeće nakon Krista) nastupilo nekih šest tisuća godina poslije Rata za Prsten (Treće doba Međuzemlja), što, po njegovoj sugestiji, stavlja naše stoljeće u Šesto ili Sedmo doba Međuzemlja. Tolkien, dakle, spaja fantastični mit s povijesnom zbiljom. Tako njegova mitologija, nadovezujući se na našu povijest i sama postaje dio povijesti spasenja čovječanstva. Dakle, kršćani su djeca Jednoga koja vjeruju da je Stvoritelj (Eru) ispunio nadu Andrethina naroda i izliječio Ardu iznutra. Ušao je u svijet tako što nam je poslao svoga Sina. Sin je u osobi Isusa Krista uzeo ljudsku narav i pretrpio najžešće udarce koje je Morgoth mogao uputiti. I donio djeci Jednoga radost (usp. Sef 3, 14-18; Fil 4,4-7). Obnovljenu Ardu koja je još u nastajanju - Mistično tijelo Kristovo. I dok je prsten okrugao ali šupalj, izolira i vodi u prazninu, hostija (Tijelo Kristovo) je okrugla ali ispunjena (zajedništvo), ujedinjuje i vodi u puninu.

Radost je ona odlika kršćanina koju prvu uočavamo. Ona je dokaz autentičnosti kršćanstva.

Kršćanin je radostan jer shvaća da smo svi jedno, u zajedništvu s Ocem.

Nada se, tako, ispunila (usp. Otk 12,10). Kako u našem primarnom svijetu, tako i u sekundarnom svijetu mita.

Zanimljiva je i primjenjivost eshatologije Tolkienova univerzuma. U Međuzemlju se njeguje drevno proročanstvo koje je došlo s krajnjeg Zapada i ono govori o kraju svijeta, o posljednjim vremenima. Tada će se, naime, dogoditi Dagor Dagorath (Bitka svih bitki). Morgoth će pronaći put izlaza iz Praznine u koju je protjeran, obrušiti se osvetnom srdžbom na svijet i uništiti i Sunce i Mjesec. Na taj čin reagirat će nebesa i Earendil će se ponovo spustiti na zemlju i s Valarima zaratiti protiv Morgotha. Zanimljivo, Morgoth će u konačnici pasti ne od ruke Valara (anđeoska ruka) nego od ruke čovjeka (Turin Turambar, još jedna subkreacijska slika Sina Čovječjeg) za zadovoljštinu poradi svega zla koje je nanio ljudskom rodu i nagrđenoj Ardi (Morgothov prsten). Svijet će se preporoditi, nastat će "novo nebo i nova zemlja" (usp. Otk 21,1) a djeca Iluvatarova pridružit će se Ainurima u pjesmi stvaranja.

S pjesmom je počelo, s pjesmom završava. Ali s jednom bitnom razlikom. Sada u glazbi stvaranja sudjeluje i čovjek. Riječ je o kozmičkoj liturgiji. Tolkien, ovdje, u svom sekundarnom svijetu nagoviješta budućnost svoga fantastičnog svijeta koja je zapravo sadašnjost nas u primarnom svijetu. Mi već sad imamo priliku participirati na kozmičkoj liturgiji svaki put kada sudjelujemo na svetoj misi. Naše su-pjevanje, su-moljenje i euharistijski čin sebedarja i hvale čini nas dionicima Gozbe Jaganjčeve već ovdje na zemlji. Dok pjevamo "Svet, Svet, Svet" s nama pjevaju istovremeno kerubini i serafini sa svom nebeskom vojskom. Jednog dana, nestat će potrebe za stvaranjem mitova sekundarnog svijeta, jer ćemo živjeti unutar najfantastičnijeg ali istovremeno i savršeno stvarnog mita primarnog svijeta - knjige Otkrivenja (usp. Otk 19). Tu ćemo primiti u punini ono što nam svaki mit nudi tek u tragovima - obnovu, bijeg, utjehu, radost (četiri osnovne potrebe svakog čitatelja književnih dijela i predaje).

"Iz tame mog vlastitog života, toliko frustriranog, stavljam pred vas jedinu veliku stvar ovoga svijeta vrijednu ljubavi: Presveti Sakrament. Tu ćete pronaći romansu, slavu, čast, vjernost i pravi put za sve vaše zemaljske ljubavi, i više od toga: Smrt. Prema božanskom paradoksu, jedino kušanjem onoga što skončava život i traži savršeno predanje svega možemo pronaći ono što tražimo u našim svjetovnim vezama (ljubav, vjernost, radost) i tome dati vječnu protežnost, što je primarna žudnja svakog ljudskog srca."

(J.R.R. Tolkien, Pismo 250)

tekst sastavio Danko Kovačević